Psihološko-vlasnički portret jednog čistokrvnog zagrebačkog haskija

Ana Tenžera

Deni:

Rodio sam se prije pet godina u kraljevskoj obitelji haskija na Aljasci. Otkad sam otvorio oči, bilo mi je jasno kakav me život čeka- najfinije kosti, kolačići od netom upecane ribe, privatna poduka, putovanja prvom klasom kako bi upoznao svijet, čak se ni kupati nisam trebao sam već su to za mene radila četri Jack Russela - još bi mi iščetkali trbuh, leđa i našušurili rep. Mažen i pažen, obavezno u pratnji bodyguarda bernardinca Tommya prošetao bi centrom svog grada, vi ste ga vjerojatno gledali u seriji „Život na sjeveru“. Isprva sretan kad god bi izašao iz kraljevskih vrtova u kojima sam prohodao, počeo sam primjećivati stvari koje mi se nisu svidjele. Moji mladi vršnjaci, bez batlera i sluga, nakon što su cijeli dan vukli zaprege, dobili bi novca tek toliko da pokriju račun za mlijeko i ribu osrednje kvalitete u lokalnoj zalogajnici. Nisu mi zavidjeli - to nije u psećoj prirodi, dapače, ponudili su mi da „provedem tjedan s njima“. Tommy, lajav kakav je, već je cijelom Dvoru ispričao kako se družim s „običnim pukom“. Bez obzira na zgražanje obitelji i učitelja, te sreću pasa u gradu koji su me već uspoređivali s psećom verzijom princeze Diane - Peopels odnosno Dogs Princ(ess) želio sam sam saznati što me uopće zanima. Da mi Jack Russelli feniraju rep do kraja života? Da vučem zaprege te kasnije prepričavam ribičke priče? Razmišljajući tako jedne noći u svojim odajama odlučio sam- zavrtjeti ću globus i položiti šapu na jedno mjesto. Tamo ću otputovati (znao sam da nije baš originalno, ali to sam tada vidjeo u nekom filmu). Ako mi se ne svidi - idem dalje! Šapa s manikiranim pandžama lagano je zagrebala po mjestu Zagreb. Zapakirao sam samo osnovno - četku za dlaku od kitove kosti, štitnike za uši, putovnicu, uputio se na aerodrom i sjeo na let Alaskian Airlinesa. Ljubazna stjuardesa mi je donosila Magnolije (koktel šampanjca i soka od naranče - trebalo mi je vitamina C i malo hrabrosti), sve dok me u jednom trenutku nije prodrmala i rekla - gospodine, sletjeli smo! Zahvalio sam joj se što me pokrivala tijekom leta (iako mi dekica uz moje krzno zaista nije potrebna) te izašao van. Uzeo sam taxy do Centra i doživio prvi šok, čovjek ili pas ne mora biti previše pametan da shvati kako vas u ovom vozilu „izvozaju“ za novce. Taksist se nije bunio što imam dolare, samo ih je mrmljajući prihvatio. Iskočio sam van i moram priznati, po prvi puta pomislio kako sam Tommya ipak, kakav god bio, trebao povesti sa sobom. „Snaći ću se, nema veze“, pomislih. Kako krivo, kada rastete kao dijete sa svim povlasticama, ne znate npr. upravljati novcem. Nakon nekoliko dana noćenja u skupom hotelu našao sam se na ulici - bez ičega. Četku sam mijenjao za hranu, štitnike također za hranu, lutao sam i gunđao. Nisam bio jedini, upoznao sam podosta pasa, ali i ljudi...U nekoliko dana sam se naslušao o ratu, privatizaciji, prodaji tvornica za kunu, HDZ-u, SDP-u, opozicijama, koalicijama toliko da mi se zavrtilo u glavi. Shvatio sam da je riječ o lijepoj zemlji s većinsko naivnim stanovništvom kojom manipulira slatkoriječiva manjina koja se izmijenjuje na vlasti svakih nekoliko godina. Nisam želio zvati kući, htio sam pokazati da se mogu snaći. A bilo je sve gore i gore. Lutanje, glad, slušanje o „onima koji su nas pokrali“, taman na rubu da krenem preklinjati za telefon, pojavio se čovjek, zavezao me na špagicu i odveo kući..

Ana:

Gdje ste bili u trenutku kad je ubijen J.F. Kennedy? Pitanja koje najčešće  označava  trenutak gdje ste ste bili kad ste čuli za neku važnu vijest sjetila sam se prije pet godina u jednom shopping-centru. Bezbrižno razgledavanje izloga prekinuo je telefonski poziv upućen mami. Završivši, uplašeno me pogledala.

-„Što je sad?“, pitala sam.

-„Marina je dovela psa. Ima šest mjeseci, nije baš mali. Misli da je haski.“

Kako živimo u stanu i radimo, a jedna takva avantura već je neslavno propala, pas je udomljen u drugu, ali prekrasnu kuću i doživio je duboku starost. Obitelj ga je obožavala, ali nikad neću zaboraviti njegov tužni pogled kad ga je odnosio novi mladi gazda.

„Kako ona to misli, tko će ga šetati, ja sam od 9-9 na poslu, opet sve isto isto kao i sa Bubijem.“

-„Ne, kaže da će sve biti drugačije“.

Naravno da će biti drugačije, neću ga ni pogledati, nek se ona (spomenuta Marina je moja sestra)  bakće s njim pomislila sam. Više mi nije bilo ni do šarenih izloga, sniženja, kupovine, samo sam razmišljala kako će stan sad izgledati.  I to s „haskijem koji nije baš mali“. Došavši doma ugledala sam prelijepog mršavog psa koji me uplašeno gledao. „A ne“, pomislila sam, „nećeš me dobiti tim očima“. Istina, najljepšim očima koje sam ikada vidjela, lagano nakošenim, poput Catherine Zete-Jones. U jednom trenutku upoznavanja, proradio mu je instinkt i srušio je krletku moje papigice Nine, na što sam burno reagirala i Ninu odonda gleda samo iz daljine. Da joj je nešto napravio, za mene ne bi postojao.

Iduće čega se sjećam je kako u ne preranim jutarnjim satima pristojno sjedi ispred vrata i čeka da ga se izvede. Nikakav nered, nikakve izgrižene cipele ili mokar pod. I u njegovom čekanju je bilo nešto posebno - ležao je s jednom savinutom šapom, uzdignute glave. Kao da je kraljevski pas. Pridobio nas je sve - mama mu je uskoro kuhala (nije pojeo nijednu konzervu niti mu je bila ponuđena), „poklonila“ mu je baroknu fotelju koju je dobila u nasljedstvo, počela mu je redovito  kupovati bademe. Znam da svatko kaže kako je upravo njegov pas poseban - ali Deni zaista jest. Nikad se ne gura oko hrane, čeka da mu se istrese u zdjelicu, da se „sluga“ kako se nekad osjećam, odmakne pa tek onda ruča, omiljene bademe ili komadiće prženog kruha uzima polako iz ruke, ne gura se i ne trga poput drugih pasa te se nakon šetnje ili jela odmara na skupom francuskom jastuku smještenom ispod fotelje koji sam mu kupila za Božić prije tri godine. Naravno, sa jednom šapom uvijek savinutom ispod crno-bijelog „prsluka“. Naime, crna i bijela su na njemu gotovo geometrijski raspoređene, tako da mu prsa čine crno-bijeli mekani četverokut koji uvijek izgleda drugačije ovisno o načinu češljanja. Naprosto obožava sjajne i lijepe stvari. Za jednu dodjelu nagrada obukla sam haljinu koja se podosta sjajila - i mama i sestra su mi rekle da je prenapadna, no Deni ju je odobrio zavijanjem (velika je prednost haskija što ne laju - On samo tu i tamo „zapjeva“). Haljina je u novinama dobila pohvale modnih kritičara, a Deni doma nadimak modna Mica-Maca (jer i inače podsjeća na mačka Silvestra iz crtića). Čak mu je i na prvom pregledu veterinar - poznati doktor Kozjan rekao: „Nisi ti pas, ti si jedan mačak“, tako da ponekad pomislim kako je Bog želio stvoriti mačku, predomislio se u zadnji trenutak, rekao- „neka buder pas“ i nastao je Pačak- mješanac psa i elegantnog mačka. Obožava promatrati kad se šminkam i uređujem, a još je sretniji ako tada ide sa mnom van. Što se tiče igračaka - ima ih punu košaru - ali uopće ne obraća pozornost na njih. Ne trči za lopticom, velika lopta ga još manje zanima. Plišanu kokoš primi na tri sekunde nakon čega je spusti na pod. No, poput svakog haskija - obožava trčati, baš kao i ja tako da nam za krug oko Jaruna treba manje od 50 minuta. Koliko voli šetnje, toliko voli i slastičarnice i kafiće gdje uvijek želi zastati i podružiti se s ljudima. Nedavno mi je pobjegao dok sam ga četkala u parkiću - uplašila sam se, digla paniku, da bi ga uskoro pronašla u njegovom omiljenom kafiću gdje je ispred njega već bila i zdjelica s vodom dok ga je konobar češkao. Znam da je floskula, ali Deni je član obitelji - prošao je sa mnom prekide s bivšim dečkima, odlaske s poslova i cijelo to vrijeme bio uz mene, tješeći me i razumijevajući, ponekad mi dajući savjete pogledom u stilu - pa daj, ne obaziri se - sve će doći na svoje. I došlo je. Upoznali smo smo Vladu (njih dvojica šminkera odmah je našlo zajednički jezik) tako da sad živimo na relaciji Jarun-Perjavica gdje je Vladina kuća oko koje se Deni igra s Vladinom nećakinjom Petrom. I da, tako da se itekako dobro sjećam „dana gdje sam bila kad je ubijen Kennedy“ odnosno kad sam dobila Denija jer tada sam dobila društvo čije me prisustvo čini sretnijom, a samim time i boljom osobom.