Manuela Tašler, novinarka, zamjenica glavnog urednika poslovnog tjednika  „Lider“

               U davna vremena čovjek je išao u lov sa svojim psom. Kada bi se iscrpljeni vratili u svoju pećinu, legli bi zajedno na krzno u kutu, međusobno se grijali i zajedno uživali u komadu mesa i glodanju kostiju. Iz tog je vremena psima ostalo zapisano u genima da spavaju i jedu zajedno sa svojim čovjekom.

                Kada je u našu kuću stiglo prvo štene, o odgoju pasa, kao i o tome što psi nose zapisano u svojim genima, nismo imali nikakvog pojma. Za razliku od nas, štene je odmah znalo kako treba odgajati svoje ljude. Prve mu je večeri u našoj kući trebalo ravno pola sata da nam cvileći objasni da ne može spavati samo u svom kutu, pa ma kako je njegova nova košara lijepa i udobna, nego da mu je potrebna toplina naših tijela. Budući da se nama nije dalo ići spavati s njim u košaru, logično je bilo da se smjesti kraj nas na krevetu. 

               Od tada, pa do posljednjeg dana svog života, naš je koker španijel Ari spavao s nama.

               Samo jednom u njegovu životu, nekih je desetak dana Ari u širokom luku zaobilazao krevet u našoj spavaćoj sobi. Bio je na smrt uvrijeđen.

               Bilo je to kada sam se prvi put vratila iz rodilišta. Ari je imao više od godinu dana kada se prvi put u njegovu životu dogodilo da mene tri dana nema kod kuće. Svaki me je dan čekao na ogradi do duboko u noć. Kada sam se napokon pojavila skakao je po meni i oko mene, bacao mi se u krilo, mahao je svojim kratkim repićem tako da mu se cijelo tijelo micalo lijevo, desno, naizmjence je lajao, davao mi puse, tulio, davao mi puse, ispuštao zvukove za koje nismo ni znali da ih može proizvesti, davao mi puse. I tako nekih pola sata dok se nije umorio.

               Tek je tada suprug uspio Arijevu pozornost usmjeriti na torbu u kojoj je ležao naš prvijenac. Spustio je torbu s bebom na pod i pozvao Arija da ga upozna. Ari je s velikim zanimanjem došao do torbe, lagano se nagnuo nad nju i onjušio. U tom se trenutku ukočio od užasa spoznaje da više nije jedini ljubimac u kući, da je dobio konkurenciju. Podvio je rep, bolno zacvilo i pobjegao u neki kut. Idućih je dana izbjegavao svaki susret sa mnom. Čim bi me opazio, odmah bi zbrisao.  Oprostio mi je tek kada je shvatio da beba ne spava u našem krevetu, nego da vrijeme provodi u svom krevetiću.             

               Kada je u našu kuću stigla zlatna retriverica Lina, mjesto za psa na našem krevetu još uvijek je zauzimao Ari. A i mi smo bili ponešto iskusniji. Već s tri mjeseca Lina je imala oko 14 kilograma, koliko je težio pas na našim nogama u proteklih deset godina, pa smo dali sve od sebe da pesicu, koja je prema očekivanjima trebala narasti do tridesetak kilograma (što je, bogme, debelo i premašila) zadržimo dalje od kreveta. Kako se Lina već u toj nježnoj štenećkoj dobi morala zadovoljiti pozicijom kraj kreveta, da bi supstituirala svoju urođenu pseću potrebu da spava na krevetu aktivirala je ono drugo što psi imaju zapisano u genima – mjesto za obiteljskim stolom.

               Od tada, pa do kraja svog života, naša je Lina uredno zauzimala svoje mjesto kraj stola. Mirno bi sjela između stolaca, pristojno prislonila glavu na rub stola i pobožno gledala u suprugov tanjur.

               Ako bi nešto dobila, dobro. Ako nije, opet dobro. Ionako je za stol uglavnom sjedala već sita. Lina je, naime, kao i svako žensko u našoj kući, voljela kuhati. Ako bi se iz kuhinje začuo zvuk miksera, Lina bi ostavila sve svoje aktivnosti i došla kušati što se to miješa Prvu ispečenu palačinku nikada nije propustila, a nakon druge uvijek se udaljila iz kuhinje. Ma gdje bila u kući ili dvorištu kada su se kuhali špageti, uvijek bi u kuhinju ušla upravo u onom trenutku kada ih se cijedilo.  Najdraže joj je bilo sudjelovati u kuhanju mesne juhe. Tu bi dala sve od sebe. Koliko god da to trajalo, strpljivo je čekala na vađenje mesa ili kostiju iz lonca. Takvo se što nije smjelo prepustiti slučaju.

               Ari je bio kućni ljubimac, Lina je bila član obitelji. Punopravan. Oboje nas čekaju na nebeskim livadama.