Napisala: Sonja Zubović, književnica
Zapravo sam oduvijek željela imati psa, ali mi se ta želja nije ostvarila u djetinjstvu i mladenaštvu pa sam ju sve kao, uvjetno rečeno, pospremila u neku sigurnu ladicu i na nju nalijepila etiketu – zaboravljeno. Baš kao što rijeke ponornice zaboravljene putuju ispod površine pa nas odjednom iznenade svojim pojavljivanjem, tako je i u moj život i život moje obitelji odjednom izronila jedna sasvim posebna ljubav po imenu Beti. Upoznali smo se prije devet godina, a još i danas se živo sjećam tog događaja.
Moji roditelji živjeli su u Jastrebarskom, a moja kćerka Tena, suprug i ja bili smo kod njih u gostima na blagdan Uskrsa. Bio je divan sunčan dan i nakon obilnog objeda odlučili smo se na mali izlet do crkve u Krašiću. Usput smo uočili prometnu oznaku za golf terene u Dolini kardinala i zagolicani znatiželjom odlučili pogledati kako izgleda taj prostor. Čim smo zakoračili iz auta odjednom je pred nas dojurio jedan mali pesek. Nakon prvoga bučnog pozdrava stala je pred noge moje Tene, umiljato je pogledala i zalijepila njuškicu za travu. U taj čas pristupila nam je jedna gospođa, koja je baš svratila obići tog istog psa i donijeti mu malo hrane. Rekla nam je da se pas zove Beti i da spava već mjesecima na golferskim kolicima, da je napuštena, ničija i preplašena jer kadgod joj netko priđe, uvijek zalijepi njuškicu za pod. Na to je dodala kako se ne bi čudila ni to da ju je netko udario palicom za golf pa da je zato takva. Zatim je rekla da bi bila jako sretna kad bi je netko udomio iako će njoj jako nedostajati kada ode.
Srce mi se steglo, neki su progutali knedlu, Tena nas je sve redom molećivo pogledala, a deda je točno znao što treba reći – dobro, to će biti vaš pas, ali za početak neka bude kod nas na dvorištu u Jaski pa ćemo se dalje dogovarati. Deda bi za ljubav i radost svojoj unuci pristao i na puno veće obaveze.
Mi smo, naime, u svom stanu u Zagrebu već imali jednog ljubimca – bijeloga patuljastog zeku po imenu Srećko. Nije teško pogoditi da smo Srećka i odabrali kao neku zamjenu za psa. Živimo u Vlaškoj, a to je jako prometna ulica, u blizini nema parkova i šetnica koje bi jednom psu učinili život plemenitijim. Osim toga puno smo vremena boravili izvan kuće, a i Tena je išla u dvije škole. Sve je ukazivalo na to da će Beti biti sretnija kod bake i dede na prostranom dvorištu. Deda je u samo dva dana napravio prekrasnu kućicu za nju, Tena ju je oslikala i uredila, odveli smo je veterinaru, hranili je biranim jelovnikom i malo pomalo počela se osjećati prihvaćenom i voljenom. Beti je doista nekoliko godina živjela s dedom i bakom i uveseljavala im svakodnevni život, a mi smo se radovali svakom zajedničkom vikendu i praznicima.
Beti je mješanac neidentificiranih, vjerojatno isto tako miješanih, mješanaca. U šali je jednom netko rekao da se takvi psi nazivaju seldžuci – odnosno seoske džukele. To je simpatično i u duhu domaćih viceva, ali to nikako ne paše uz elegantni hod, bijele capice i visoko uzdignuti kitnjasti rep šarmantne Beti. Način na koji ona hoda, vjerujte, posramio bi i najženstvenije profesionalne manekenke na modnim pistama. Ona jednostavno hoda u ritmu svoje prirodne elegancije s kojom je rođena i još pritom zbunjuje sve potencijalne neprijatelje svojim raskošnim repom. Zovemo je – prva capica Vlaške jer se za njom često okreću mnogi prolaznici i tepaju ju joj. Nikakvo čudo, a još kad bi znali koliko je umiljata i nježna.
Otjera i najlošije raspoloženje kad stavi njuškicu u krilo pa capicom traži da je se podraga. Prestane li to draganje, a ona bi se još rado mazila, capicom će tražiti da se to uživanje još nastavi. Takvom šarmu teško se može odoljeti. Beti živi s nama posljednjih nekoliko godina, a naša jedinstvena povezanost i ljubav postala još dublja i ljepša. Veselimo se svakom povratku kući nakon radnog dana, šetnji i zabavi s njom. Prijateljice moje kćerke toliko obožavaju Beti da je darivaju – primjerice, Tenina prijateljica Tea donijela je našoj Betici iz Beča, po povratku s Božićnih praznika, veliku slasnu kost i kolačiće! Beti kost i kolačiće, a nama – ništa! Pa, naravno, Beti je ta koja uvijek iznova iznenađuje i na svoj umiljati i topao način potakne pozitivne osjećaje u svojoj okolini.
Tako je na apsolutno neobjašnjiv i čudesan način osvojila i dvadesetero tinejdžera na dočeku Nove godine kod nas u stanu. Naime, shvatili smo u kakvu smo se opasnost uvalili tek nakon što smo već pristali na jedan takav parti, ali onda nas je iz nevolje izvukla Beti. Svi tinejdžeri su znali da se ona strašno boji petardi i nikome nije palo na pamet dovesti je u tako stresnu situaciju. Bili su toliko brižni prema njoj da su samoinicijativno čak i basove stišali na minimum. Fascinantno je kako svojom umiljatošću uspijeva u ljudima pobuditi nježnost i mekoću.
Jedinstvena je ljubav psa i čovjeka, ali psa i djeteta u odrastanju je neprocjenjivo ljekovita.
Postoje neki trenutci u našim životima koji su teški i bolni kao i neke razine emocija u našim dušama koje je teško pretočiti u riječi, ali možemo ih podijeliti sa psom. Nakon što smo izgubili dedu kojeg smo beskrajno voljeli i kako ta tuga ne prestaje već izranja u iznenadnim prilikama baš kao i rijeka ponornica, u takvim trenutcima gotovo da ništa nije toliko blagotvorno utješno kao zagrljaj s našom Beticom. Naša ljubav je duboka i neopisiva.