Bimbo je bio posebni svat na našem dvorištu. Kako ga nema već tridesetak godina, unuci Jana i Ivek znaju ga samo iz pričanja odraslih i svako malo potiču pričanje o njemu. Cuckov temperament i vesela narav graničili su s neviđenim nestašlucima. Jednom sam ga sredinom osamdesetih poveo u šetnju svojom bukovačkom ulicom. Skakao je od sreće i navlačio uzicu da sam ga jedva održavao na napetoj lajni. Trenutak nepažnje i uzica popusti. Otrči na dvorište k susjedu dvije ili tri kuće niže. Bimbo! Bimbo! Dozivam ga, a od njegova poznatog promuklog laveža, ili uobičajenog veselog isprekidanog cviljenja, sličnog svatovskom juuškanju, ni da bi! Zamišljam si svog nestašnog Bimbača kako veselo harači po susjedovu dvorištu. Bimbo! Bimbo!  Zazivam ga preko susjedove živice. Kad tamo, moj se razigrani dvorištar stvarno pojavi preda mnom na ulici. I to ne „praznih ruku“. Taj moj pas uvijek zna biti zahvalan i inzistira da svaku vlasnikovu prijateljsku gestu, bogatiju porciju, ili samo mazni dodir po njušci ili hrptu, smjesta nagradi. Bacio bi mi se na prsa i svojom se njuškom unosio u moju. Ali ovaj put nikakve prijateljske geste s moje, ni mokre puse zahvale s njegove strane. U Bimbovim zubima je polumrtva kokoš sa susjedova dvorišta! Baš vrijedan poklon svom gazdi, tj. meni. A meni pred susjedom i vlasnikom priklane kokoši neugodno da automatski vadim lovu za obeštećenje. Susjed neće ni čuti ni za novac ni za štetu, nego izvodi grešku nad greškama. Pomiluje mojeg peseka i umiljato promrmlja: „Zbilja neki veseli svat“ I onda se susjed okrene meni: „A znate zakaj je to napravil? Da gazdu nagradi. Jer živinče osjeća da ga premalo vodite u šetnju“...

      Smjesta sam Bimbu uskratio i ovu planiranu šetnju. Dohvatio sam mu uzicu i potegnuo ga natrag u naše dvorište. Za kaznu. I za polumrtvu susjedovu kokoš privezao sam ga lancem za njegovu drvenu kućicu. Na časak prisjeo sam na stolac do pseće kućice, a moj je Bimbo spretno skoknuo na krov kućice i s obje se šape posjednički naslonio na moja pleća i na čelenku. Taj motiv tadašnja osnovka, a danas Janinina i Ivekova mama, Ana ovjekovječila je crno-bijelom fotkom sa starim „fleksaretom“, koju prilažem uz ovu priču o crno-bijelom psiću, koji je u međuvremenu toliko toga još nepredviđenog izveo, da svoje unuke ovim pisanim tragom moram podsjetiti na Bimbu sredinom osamdesetih. Žao mi je jedino što nismo uspjeli uslikati Bimbu kako, uz gromoglasno struganje po opločenom dvorištu vuče za sobom na lancu svoju drvenu kućicu.

Ne mogu prešutjeti, po tko zna koji put, podsjetiti na Anin odlazak u školu. Sve bi napravio da uz Anu šmugne s dvorišta i krene za njom do autobusne stanice. Nije baš uvijek uspijevao, ali poneki put bi uspio. Više put bi one dvije stanice do škole trčao za busom, a onda bi mu jednom uspjelo uskočiti u bus i ozbiljno zbuni putnike, pogotovo školarce s mjesečnim pokazima. Prvi put vozač busa odglumio je strogoću, i njegova strogo intonirana rečenica o tzv. slijepom putniku veselog četveronožnog putnika u trenu je uozbiljila i prikovala ga na pod tik vozačkog mjesta. Vozač je skrušenog „ćuku“, kako je našeg bukovačkog peseka nazvao, uz znak isprike, rukom pomilovao i, naravno, počinio najveću grešku. Bimbo mu je u trenu skoknuo u krilo i naslonio se na volan. I veselo ispustio za dvije oktave povišeni glas, nalik alarmu. Dovoljno da ga putnici s putnim kartama, mjesečnim pokazima, kao i ponekim švercer, nagrade urnebesnim smijehom.

Motao bi se pred školom, poskakivao na učenike i njihove preteške torbe, ulazio i u školu, da bi na hodniku Anu tugaljivo ispraćivao u učionicu. Jednom mu se potrefilo da je, uz Anu i njenu prijateljicu i susjedu Paulu, šmugnuo u razred, pokraj „svojih“ učenica, skoknuo na klupu i zalajao u znak pozdrava cijelom razredu. Posebnim laveškim figurama dočekao bi učiteljicu, koja se inače bojala pasa, tako da bi pred tim kudravim i neočekivanim gostom ustuknula i zanijemila. Ipak se za tren snašla i nepozvanom gostu širom otvorila vrata učionice i povišenom rečenicom izazvala smije cijelog razreda: „Smjesta u zbornicu na odgovornost!“

Bimbo k'o Bimbo, ne da bi baš shvatio naredbu, ali na hodniku nije ni pogledao izlazna vrata, nego se ustrčao stubama na kat prema zbornici. Pred vratima ga dočekao direktor Vukušić i, naravno, pomilovao simpatičnog uljeza. I u trenu je bio okićen bedževima Bimbovih šapa i  cuckovih toplih poljubaca.

„Pa sad“, ozbiljno je rekao Ani, „mogla bi reći svom tati da bi i on koji put mogao doći na informacije, a ne da šalje svojeg veselog izaslanika!“

U jednu od najspektakularnijih Bimbovih huncutarija umiješana je bila Majka Boža Remetska. Od naše kuće do Remetske crkve oko kilometar hoda. Dovoljno da Bimbo Anu, Paulu, Vesnu i još nekolicina susjednih dječaka i đaka bukovačke škole prati na putu za crkvu na poldašnju misu. Dovoljno dug put za nekoliko Bimbovih uvrijeđenih zastoja i javljanja plačljivim lavežom. Kad su djeca na psića već zaboravila, naivno vjerujući da su ga uspjela spriječiti i otjerati doma, na glavnom crkvenom ulazu ispod kora zapuhano je utrčao za Anom na misu, koju je predvodio naš bukovački susjed i remetski svećenik Vjenceslav, tada još mlad u crkvenoj hijerarhiji. Bimbo je skoknuo u klecalo pokraj Ane. I tiho se oglasio, stvorivši na trenutak zabunu i iznenađenje među vjernike, koji nisu vjerovali da je na misi mjesto i bukovačkom psu mješancu. Bimbo je njušku prislonio za vrat susjeda ispred, kojeg je valjda prepoznao po mirisu. Bio je to susjed i vlasnik one već spomenute kokoši, koju je na susjedovu dvorištu ščapio i u zubima donio na ulicu svom gazdi, tj. meni. Vlasnik priklane kokoši, makar i odbio primiti naknadu za kokoš, cucku to nije oprostio. „Pas mater koljaču tuđih kokoši“, izgovorio je Bimbu potiho, ali dovoljno glasno da čuje i njegova supruga, koja ga cukne za ruku: „Sram te bilo, bogohuliš u crkvi! Pa  i živinče je živi stvor na koji pazi Svevišnji i Majka Božja Remetska“. Ana brže-bolje uhvati psa za ogrlicu i odvuče ga van iz crkve. Za vrijeme propovijedi velečasnog Vjenceslava izvana se čulo lajanje. Ni odrasli, ni djeca među vjernicima, naravno, nisu mogli zaključiti je li to naš nestašni Bimbo pred crkvom moli ili kune...