Ana Majhenić, glumica

Ako preskočim dva metra bez odgurivanja od ograde, bit će to moj osobni rekord – mislila je Blanka, odmjeravajući ogradu.

             – Treba mi dobar zalet, prošli put sam zapela i slomila nogu. Maknite se Foxy, Crna, Pale, Točkica… 3,… 4,… skačeeeem!

              Repata četveronožna ekipa navijački je zavijala u Skloništu dok je Blanka jurila prema ogradi. Hoće li uspjeti? Svi u Skloništu su znali za Blankine skakačke sposobnosti. Zato se i zove Blanka. Po Vlašićki.

            Njezina sposobnost da kidne preko svake ograde i ostatak dana provede ganjajući srne i fazane u polju, možda ponekog jazavca i pticu, činila ju je sretnom i slobodnom. „Skačeeeeem…“. Ali nije uspjela. Morala se dio ograde popeti kao mačka da bi mogla prijeći na drugu stranu. Ipak je dva metra prevelika visina za malenog psa od 25 cm visine i 7 kila. „Kao mačka…“ Mrzila je tu usporedbu. Iako je voljela mačke.  – Ali zašto se ne bi moglo reći da je netko spretan kao pas. A ne ljubomoran kao pas. Ili, umoran k'o pas – mislila je tako u svojoj smeđe-crnoj glavici dok je jurila prema polju kukuruza i udaljavala se od ograde Skloništa iza koje su lajali ostali dlakavci. Blanka je voljela polje i šumu. Nije odlazila u  grad. Automobili su je plašili. I buka. U Sklonište je došla kao štene, neki klinci su je našli odbačenu u selu pokraj Virovitice. Sklonište joj je dom već tri godine. Zimi bi se skutrila uz grijalicu, ljeti uživala na suncu. Iako malena, svi psi u Skloništu su je morali slušati. Imala je stav.

          Otkad radim u Virovitici, često odem volontirati u Sklonište. Tako sam i upoznala Blanku. Volontiranje me smiruje i ispunjava. Koliko god su priče tih napuštenih pasa tužne, veseli me kad dođem u Sklonište da se barem malo poigram s njima, prošećem ih, počeškam ih. Oni to zbilja znaju cijeniti. Zauvijek. Tri puta je Blanka bila kod mene u stanu u Virovitici, na nekoliko dana. Prvi put se nije znala popeti na stepenice, nikada ih nije vidjela. Lifta se užasavala, a lajnica ju je smetala. Ali u krevet se odmah znala smjestiti!

          – Blankaaa! Blankaaaa! Vrati seee! – vikala sam preko ograde, dok je mješanka Foxy bezuspješno pokušavala skočiti kao Blanka. Nitko ne skače kao Blanka. Čak ni ljudska Blanka. Stala je nasred polja, spustila uši i kao metak jurnula natrag prema Skloništu.

           Potpuno sam zaboravila da je došla. Možda me opet odvede k sebi u stan, možda me opet bude češkala po trbuhu i davala mi puse. I kekse… – sline su joj curile u trku.  

           – Pa gdje si ti, blesavi mali psu!

         – Digni me, digni me, digni me! – skakala je Blanka na mene kao da je na federu.  – Daj da ti poližem nos, češkaj me po trbuhu i iza uha, pa gdje si bila toliko dugo, čekala sam te, čekala, hoću opet nositi ogrlicu, daš mi svoju šlapu, daj da ti sjednem u krilo.

          –  Blanka, ideš sa mnom u Zagreb.

          Zagreb, što je to Zagreb, jel’ se to jede, mogu li to zakopati, daj da ga spremimo u šumu, znam super mjesto, nitko ga neće naći.

          Putovanje vlakom je prošlo bolje nego što sam očekivala. – Jel’ ti znaš da se pod miče? – golemim očima i repa zalijepljenog na trbuh pitala ma Blanka negdje kod Koprivnice. Ali stoički i stoječki je podnijela sve zavoje, ljude, kofere. Nije ni povraćala, ni lajala. U Zagrebu ju je dočekala njezina kćerka Miffy i maca Sivka.

          Miffy je sa mnom već godinu dana. Rođena je u Skloništu. Zapravo nisam planirala uzeti drugog psa, ali mi se Blanka toliko uvukla pod kožu da je nisam mogla ne uzeti. Sad mi nije jasno kako ju već i prije nisam uzela. Mačku sam pokupila s ceste prije nekih šest godina. Bila je jako bolesna i nije mogla jesti. Sad je malo bucmasta.

         – Macaaa!!! – pojurila je Blanka i krenula ljubiti mačku.

         – Sjajno, još jedna je došla – frknula je Sivka i odšetala do svoje dekice. –Sad će dva psa sliniti po meni. Fuj. Ali sad ih mogu dvije pošapariti kad mi je dosadno. Ili im hvatati repove. OK, neka ostane – frknula je još jednom i složila se u kocka položaj za spavanje. – Došla si, došla si, došla si – Miffy je trčala oko Blanke. – Ja sam ti već bezbroj puta putovala vlakom, znam sve konduktere i kupee, vidiš, tu vani u dvorištu piškimo, a tu unutra u kući spavamo, nekad mi se to znalo pomiješati, sad više ne, ovo su ti sve moje igračke i žvakalice, tu u susjedstvu ti živi moja frendica Figa, ona je Border collie, ići ćemo se igrati k njoj, a ti ćeš tu spavati, ne zapravo, tu, hm, ne, tu, ne, ne znam gdje, ne mogu se odlučiti. E, a ovdje ne smiješ preskakati ograde jer su vani auti i nema polja i livada i onda Ana viče na nas. Ja sam se jedanput provukla skupa s mačkom pa se nisam znala vratiti. Tako da je to opasno. Iii… ajmo sad malo jurcati po dvorištu, poslije ću ti pokazati kako da grebemo vrata, žvačemo šlape, a jedanput sam iskopala rupu u kauču pa sam rekla da je sam eksplodirao. Ali mislim da im se to nije baš svidjelo. A preko dana se idemo šetati i onda ću ti tek svašta pokazati, a po noći svi skupa spavamo i toplo je. I dobiješ češkanje i maženje kad god hoćeš. Loviiiš…!!!

           Blanka i Miffy su odjurile u dvorište.

           Blanka je s nama sad već više od mjesec dana. Navikla se na grad. Voli se šetati. Igra se s Miffy i mačkom. Nekad pojede pticama hranu. Odano čuva ćevape kad se peku. Uživa u češkanju, igranju, maženju. Divan pas. A koji nije? Stotine, tisuće, bezbroj pasa nalazi se u azilima u Hrvatskoj. Ostavljenih, zlostavljanih. Svaki od njih će vam ispričati neku svoju priču i bit će vam odani prijatelj i pratitelj cijeli svoj život. Vječno zahvalan. Ako već niste, udomite. Ako ne možete udomiti, barem prošećite do nekog azila i poigrajte se s njima.