Andrea Ikić -Bohm, veleposlanica Austrije u Hrvatskoj

Obostrano zadovoljstvo:

               Kad sam počela s pisanjem ovog teksta, dođe Vuki k meni, baci pogled na tipkovnicu te ostade cijelo vrijeme pokraj mene, kao da htjede reći: daj ispričaj moju priču!

               Vuki je poseban pas, kao što to vjerojatno svaki vlasnik tvrdi za svojeg psa – njegov pas je uvijek nešto posebno. Bio je od samog početka dio obitelji i osjećao se domaćim, nije trebao vrijeme za prilagodbu. Od samog početka se uklopio u obiteljski ritam života, bio poslušan, slijedio zapovijedi i sasvim se predao svojim udomiteljima, tako da ih gotovo slijepo slijedi u stopu.

               Kad smo Vukija dobili, bio je to „odrasli“ pas, kojeg se nije trebalo odgajati i ničem učiti. Bio je to pas koji se kao dio slagalice uklapao u novu obitelj. Imali smo sreću da smo dobili psa čiji je karakter bio već poznat, kojeg su zaposleni u Dumovcu itekako poznavali, koji su dobro znali što voli, a što manje cijeni. Gospodin Igor (zaposlenik u Dumovcu) potrudio se da nam, razgovarajući s nama, nađe najboljeg psa, koji bi nama odgovarao. Na kraju bio je u pravu: psa se ne treba birati po izgledu ili starosti nego po karakteru.

               Naš Vuki je puno veći od psa kojeg smo si mi zamišljali; starost nije igrala stvarnu ulogu. Preporučili su ga ljudi koji znaju svoju struku, čije se iskustvo i ovdje potvrdilo – pas je na koncu konca izabrao nas– on je došao, pogledao i prodro u naša srca.

               Vuki je, za nas, idealan pas i mi se iskreno nadamo da će i drugi ljudi ovu sreću imati prilike doživjeti – iskrene i radosne oči životinje, neproračunatu ljubav i zahvalnost. Sreća je, također,  naići i na „svog“ savjetnika za kućne ljubimce  pa se ljudi možda odluče za psa koji je već odrastao i čije su osobine već poznate i za kojeg „savjetnik“ najbolje zna što bi bilo najbolje i za psa i za novog udomitelja, kako bi na kraju svi bili sretni, kao što smo to mi. S Vukijem.