Neka mi bude oprošteno diskretno primijetiti kako će neki iz muškog dijela posjetitelja azila Dumovec i nehotice objediniti i otkriti svoju ukupnu sliku i intimni doživljaj tog našeg kultnog gradskog prihvatilišta za napuštene kućne ljubimce. Taj fascinatni doživljaj najčešće će izaći kroz onu uobičajenu i već stereotipnu rečenicu: „Tu je toliko toga lijepog da ne znaš kaj bi odabro“! Neki će se usuditi ići i dalje i ispod brka promrmljati: „Kaj odabrati između lijepog, umiljatog i odanog kućnog ljubimca, ili isto tako lijepe, pametne i odane volonterke. A da život nije tako jednostavan, da bi se samo stalo u red za umiljatost, ljepotu i odanost u jednom paketu i na jednom mjestu, odmah će potvrditi volonterka Dumovca, koju smo izabrali za ovu priču:

                  „Moje ime je Petra  Štefanac Šporčić  i posljednjih godinu dana volonterka sam u azilu „Dumovec“.

                  I nastaviti će kako, uza sve lijepo što joj je to mjesto pružilo i uza sva sklopljena prijateljstva,  najvažnije joj je ono sa njenim Rudijem, dalmatinerom koji joj je život okrenuo naglavačke. U četvrtom mjesecu 2012. godine prvi put posjetila je Dumovec. Priznaje da nije imala velika očekivanja.

                  „Došla sam kao slučajni prolaznik a ostala kao zauvijek zahvalni volonter“...

                  Priča slijedi s prekidima. I sama priznaje da joj nije lako pričati o trenutku kada je ušla u dio azila u kojemu se nalaze pojedinačni boksevi.

                  „Sto glasova vas u isti čas zove i pokušava pridobiti vašu pažnju, a vi samo prolazite i pokušavate ostati što hladniji. Cijeli proces je neka vrsta unutarnje borbe između vaše hrabre i snažne strane i one izrazito emotivne koja puca jer želite svima pomoći i ugoditi, a znate da ne možete. Na kraju dugog hodnika skrenula sam lijevo i prva slika koja me dočekala  bile su velike crne i tužne oči izrazito mršavog točkastog stvorenja. Unatoč  tome što je izgledao kao da je prošao sve najgore  što ljudska zloba može pružiti nije izgubio onaj veseli dio sebe. Bio je pun nade i mahao je repom kao da mu se nikada ništa loše nije dogodilo. Nakon tog prvog susreta krenula sam dalje, prošetala desetke pasa ali uvijek su mi se misli vraćale na te velike crne oči. Dolazila sam doma i nije mi bilo jasno zašto  ne mogu prestati razmišljati o tom psu. Danas mi je to itekako jasno“...

U namjeri da priču o, sada već svom, Dalmatineru, olakša za nekontroliranu rečenicu, koja, naprotiv, nehotice ispadne misaona armatura za ovo svoje zidanje „vlastite kućice“ za čovjeka i psa.

                    „Postoji nešto posebno što veže čovjeka i psa, osjećaj je to kao da se međusobno poznajete, ako ne cijeli život, ali barem  godinama“!.

                     Deset dana nakon svog prvog dolaska u azil, volonterka Petra potpisala je sve potrebne papire i “njen“ Rudi skočio je u auto kao da zna gdje putuje.  Došao je doma i spavao 25 sati bez buđenja, pojeo hrane koja je količinski dovoljna da nahrani slona! I prvi put nakon dosta vremena zalajao. U azilu je samo cvilio.

                     „Danas je Rudi  debeljuco, star osam godina,  koji u slobodno vrijeme pjeva uz radio, naganja susjedovu mačku i trči po svom vrtu. Ima svoj krevet prepun šarenih dekica jer mu je to iz nekog razloga najdraži predmet na svijetu i spava pored mene“ – kaže Petra.

Udomiteljicu svuda prati i kada je sretan pokazuje zube i smije se k`o čovjek. Krade čarape i ujutro je čangrizav baš kao i mlada gazdarica.

                     Ima puno razloga da mrzi ljude ali on radi suprotno, svima daje priliku da ga upoznaju.

                     Djelatnici azila Rudiju su spasili život i onda svojoj kolegici volonterki Petri  pružili šansu da pomogne i drugim psima koliko god može.

                    „Čovjek u azilu ima 150 razloga da bude sretan i svaki od njih ima rep i voli šetnju. Kada bi ljudi znali koliko ljubavi jedan napušteni pas može pružiti ne bi bilo potrebe za azilima“...