Doduše, nije koma. Nova urbana vila mojih prvih susjeda, uvijek nasmijane mlade mame Martine i uvijek zaposlenog Ante, ima sve čisto. Čak i prema meni kao prvom susjedu - razmak od 11 metara. Ali njezina druga ili treća etaža prekrila mi jutarnji izlazak Sunca za nekih petnaestak minuta. Jer kuća je locirana na istoku mojeg dvorišta, ondje gdje je nekada bila stara vrba, a sada kasna jesenska smokva. Otud me sunce milovalo već prije sedam, a sada poslije sedam. Taj jutarnji vremenski zastoj nisam odmah primijetio, jer bih ujutro u gaćama dopustio sebi malko uživati u novoj urbanoj vizuri preko plota.

               I u prelijepom čistokrvnom štencu s kratkom dlakom i diplomatskom putovnicom. Cucak je njemačke pasmine (ovčar), holivudskog imena (a, bome, i izgleda) - Bond i talijanske državnosti. I strogo ograničenog kretanja. Živi, jede i trčkara samo po balkonu. U diplomatov stan ni slučajno! Jednom mi ga gazda doveo u dvorište, a ja ga, pomalo netaktički, odmah pustil u svoju radnu sobu. Onako dugonog i krakodlak, od sreće se na me bacil. Ali to je valjda bila greška. Susjedni diplomat ponudio mi ga ostaviti jer se uskoro vraća u Rim, a ondje ga čeka stan bez balkona! Ponuda na talijansko-hrvatskoj mješavini odmah je umuknula. Valjda me ocijenil nedovoljno ozbiljnim i premalo diplomatskog stila i garda za njegova ozbiljnog diplomatskog psa. A sad se približio kraj te prekoplotne diplomatske misije. Bond me s balkona umiljato gleda, a gazda se pravi kao da me ne vidi. U isti stan, navodno, useljava se bračni par iz susjednih Remeta, koji je svoju kuću iznajmil stranim diplomatima.

               Najčišći pos'o napravil je moj susjed Mile. On je odmah kuću gradil prema potrebi stranog veleposlanstva. Imaju li i tu cucka, ne znam. Znam samo da pred ulazom imaju kućicu, ali ne za cucka, nego za dežurnog policajca. I tako je moj stari Bukovac (i Remete) u službi strane diplomacije. I sve si dumam da i ja sa svojom kućom nešto slično diplomatski zavrtim! Samo, kam sa svojim dvorišnim ljubimcima? Tako si dumam i dođem do Dumovca?! E, ne bih, čak da na ulazu instaliraju jarbol za nataknuti diplomatski barjak! I da nastambe okruže balkonima, na kojima bi se sunčali peseki. Kao moj susjedni Bond, čiji gazda, talijanski diplomat, mene otprve ocijenio kao previše intimnim, tj. primitivnim kad dopuštam da me njegov plemeniti pas iz diplomatskog zbora tak javno i nimalo diplomatski žnjara pred ukućanima i susjedima. I pred njim, prego, ozbiljnim diplomatom.

            Da nije ozbiljno i tužno, bilo bi komično. I pseći i ljudski. I, naravno, diplomatski.