Anđa Marić

Jednog sam jutra, malo prije Uskrsa 2001., ništa ne sluteći, otišla na snimanje za jedan časopis, čija mi je dovitljiva novinarka kao poklon i rekvizit na snimanje donijela kvadratni decimetar travnjaka, a na njemu jednu tek rođenu guskicu. Lijepo smo se složile i pozirale, a dok sam je držala pokraj lica, guskica me, onako iz milja, ugrizla za uho.

 – Tyson! Zvat će se Tyson! – uskliknula sam, pomislivši odmah na meč između strašnog Mikea Tysona i ništa manje groznog Evandera Holyfielda, u kome je ovaj zadnji izgubio komadić uha.

 I ime je ostalo. A guskica također. Hodala sam ponosno kući sa svojim novim ljubimcem, ne sluteći kakve će on promjene donijeti u moj život.

 Što reći osim da su svi oko mene bili zgroženi, što je još više učvrstilo moju nakanu da Tysona zadržim. Istina, imala sam problema s njegovom izuzetno aktivnom probavom, ali ubrzo sam shvatila da mu je izmet baš onakav što jede, pa sam mu davala samo  birane trave, salate, mljeveni kukuruz i zrnje, samo ponekad komad sendviča koji sam jela. I Tyson je rastao i napredovao, a moje najbolje prijateljice postale su vlažne maramice.

 Jednom je, u razdoblju od 4 mjeseca, izgubio sve paperje, izdužio mu se vrat i noge i postao je siv, s tek pokojim perom koje mu je tu i tamo izbijalo. Kao mama, malo sam se zabrinula je li to normalno za njegov rast i razvoj (to je bilo moje prvo pernato „dijete“), ali potražila sam savjete na internetu, priupitala pokoju seljanku na tržnici i na koncu veterinara te saznala da Tyson mijenja paperje za pravo pravcato perje. Uskoro se moj očerupani frend počeo osipati perjem i sada je izgledao kao da sam ga slučajno ubacila na program centrifuge te je jedva izvukao živu glavu!

 Tjedni su prolazili, Tyson se već pretvorio u krasnoga bijelog gusana, i krila su mu postala velika i snažna. Kao mama znala sam: vrijeme je za učenje letenja. Promatrala sam ptice u parku. Kokoši i patke na selu, guske u velikim jatima kako kreću sve jedna za drugom i glasno grakću. Pokušavala sam Tysona sprijateljiti sa svojima, ali on je bio polugusan-polučovjek, ne uklapajući se posve među svoj rod, i dalje me slijedeći kao mamu. I što sam mogla? Trčala sam ispred njega s raširenim rukama i mahala kao da ću poletjeti. Tyson me je oponašao, a ljudi su se smijali. „Guska šeće gusku", "Dvije guske" – bili su najčešći komentari iza naših leđa, dovoljno glasni da bismo ih čuli. Mene nije bilo briga, a Tyson bi bio veoma zadovoljan da ih je razumio.

 I tako smo lijepo živjeli svoj život sve dok jednoga dana u njegovoj košari nisam pronašla ogromno bijelo jaje.

 – Tyson, pa ti si curica! – uskliknula sam iznenađeno! Guska me samo gledala.

 Nakon prvobitnog šoka, i ponovnog savjetovanja s internetom i ovaj put s mamom koja je odrasla na selu, njezina jaja počela sam koristiti kao hranu – nemojte se sada zgražati – jaja nisu bila oplođena, nisam jela njezinu djecu! Tako sam umjesto dva kokošja jaja za doručak, pekla samo jedno Tysonovo svježe s velikim žutanjkom u sredini. Kontrolirana proizvodnja – rekli bi prehrambeni giganti.

 Sljedećeg sam Uskrsa od njezinih jaja radila goleme pisanice koje su me jednom spasile i od prijave za remećenje javnog reda i mira. Naime, kada su nam, prilikom jednog tuluma, na vrata pokucala dva policajca, toliko su se oduševili mojim predimenzioniranim pisanicama da sam se izvukla sa samo usmenom opomenom, a oni su kući ponijeli „najzabavnija uskršnja jaja".

 Godine su prolazile, Tyson je postala svjetski putnik. Nabavila sam joj pravi putni list na kojem je pisalo 1 gos (putni list je bio slovenski jer je bio točno 30 puta jeftiniji tamo), a budući da hoteli u pravilnicima i kućnom redu nisu posebno isticali zabranu unošenja „gusaka i pataka", shvatila sam da nam je s Tyson otvoren ulaz svugdje. I znate što je najbolje kod peradi? Ona ide spavati kada zatamnite sobu (ili kokošinjac). Tako je Tyson sa mnom putovala svugdje gdje sam išla. Posebno zabavne bile su vožnje trajektom. Naime, znate kako su tla na trajektima ofarbana u zelenu boju? E pa to bi Tyson toliko zbunjivalo da bi gotovo cijelu plovidbu provodila bezuspješno pokušavajući gricnuti koji komadić. A završavalo bi obično tako da se iznervirana svojom neuspješnošću okomljavala na nekojega jadnog ništa ne slutećeg turista koji bi nedužno grickao sendvič. A znate kako biste vi reagirali da prema vama juri jedna ogromna guska raširenih krila? Pa isto kao i svi nedužni turisti: ispustili bi sendvič na pod, i u znak predaje podigli ruke u zrak, a Tyson bi zadovoljno odnosila svoju lovinu.

 Lijepo je bilo i na plaži gdje bismo nas dvije guske odvlačile pozornost lokalnih galebova: i onih pravih, a i onih ljudskih. Tyson bi se kupala sa mnom, a nakon toga bi sat vremena uređivala svoje perje, jedno po jedno. Tada bi cijela plaža gledala u nas! Oko nas bi se okupili pravi galebovi i promatrali moju golemu lijepu bijelu pticu.

 Znate li kako je sjediti na plaži kada je oko vas desetak galebova, na manje od pola metra? Neprocjenjivo.

 I godine su prošle. Ja sam se udala i uskoro dobila svoje ljudsko dijete, a Tyson se preselila kod bake u Mađarsku i usvojila mojeg djeda kao svojega novog šefa (djed je bio visok i mršav lik u trapericama, valjda najsličniji meni). A danas? Danas Tyson živi u jednoj obitelji koja ima mini zoo vrt s domaćim životinjama. Da, ona je još živa i vrlo čila 12 godišnjakinja. Ponekad je posjetim i onda se sva uznemiri. Ne mogu reći da me se sjeća. Vjerojatno osjeća da sam joj nekako poznata, i kreće do auta kao da moramo negdje ići. Ne znam jesam li zbunila i posljedično „upropastila" njen život. S druge pak strane, još uvijek je živa i zdrava i čuva to prekrasno zeleno dvorište. Ne znam. Robert Knjaz mi je jednom rekao: Od svih gusaka na svijetu, baš njoj je bilo suđeno da postigne nešto više.