Em nije dovoljno što imamo svoja tri cucka, gruntam u sebi, nego ćemo se odsad morati brinuti i za četvrtog. Ali, što je tu je!

      A tu je kuštrava, košćata i iznad svega  živahna kujica, koja nam je jednostavno banula u dvorište i tu se smjesta skompala i srepila s ova naša tri okokućna domobrana. Iznenađujuće za naše pse, koji bi se inače rastrgali kad bi se susjedova kuja ili, ne daj Bog, ulična lutalica, samo približila našoj dvorišnoj ogradi. Pretpostavljam da je tu iznenada probuđenu gostoljubivost naših dvorišnih zvijeri ponukala i probudila umiljatost pridošlice, ali svakako i oduševljenje kojim su kujicu dočekali Ivan i Jana.

       – Bog daj veći kup! – pljeskali su Ivan i Jana, pa mi  nije preostalo ništa drugo nego se predati.

      Kujica, kojoj ne znamo ni ime pa smo je privremeno, tih ranih devedesetih, kada su kolone prognanika i izbjeglica u ratnom vihoru napuštale svoja razorena ognjišta i masovno se slijevala u glavni grad, prozvali aktualnim imenom – Izbi, kao izbjeglica, ali ubrzo smo je prekrstili u ono što je za naše dvorište bila – pridošlica, tj. Pridi. Naša se pridošlica nepozvano kroz rupu u dvorišnoj živici i bez imalo straha uvukla na naše dvorište, i njime ubrzo zavladala. Naša tri psa, kao oštri čuvari, Antea, Bonzo  i Mala, neočekivano su se s njom prijateljski ponjušilli. I ono što se najmanje očekivalo, smjesta su je prihvatili. I sam postupim neočekivano. Navečer kad sam pse hranio, automatski sam granulama napunio četvrtu, rezervnu zdjelicu. Za Pridi, naravno. Ali, tu je i bila kvaka. Dovoljno je da pas lutalica samo jednom omiriše gostoprimstvo, on istog trena prestaje biti lutalica. Pseto je, htio to ili ne, jednostavno tvoj pas. U mojem slučaju moj četvrti pas!

      Koliko god su djeca navaljivala, a naši psi povlađivali, koliko je god i meni štene bilo drago, potajice sam se nadao da će otići i vratiti se otkud je i došlo. Možda iz nekog susjednog dvorišta u kome sada djeca tuguju za gubitkom.

       Za svaki slučaj, iako mi nije bilo lako, s pridošlicom sam izbjegavao izravni ili, ne daj bog, intimniji kontakt. Jednostavno sam je ignorirao. Kao da je ne vidim. A pridošlica (nisam je želio zvati imenom koje su joj djeca nadjenula) je poduzimala sve samo da privuče moju pozornost, iako ja nisam želio da mi se još više uvuče pod kožu.

       Ne mogu a da je sa strane krišom ne škicnem i da samome sebi ne priznam da je vraški simpa štene.  Živahno i razigrano. Mješanac crnog kokera i lessija. A ništa ne traži osim malko povjerenja i šaku granula. A zauzvrat unaprijed nudi svu svoju odanost, pa tako upravo dirljivo nadlajava naše cucke i  čuva kuću i dvorište kao da je sve to oduvijek njeno.

       Pridi je isprva i pridošlički izgubljeno izgledala. No ubrzo se prihvatila posla – valjda da pred ostalim životinjama ne ispadne nezahvalna – i upravo je komično uslužno i dodvorno počela obavljati ulogu psa čuvara. Lajala bi na svakog živog tko bi se približio dvorištu na kilometar udaljenosti. Najžešće je lajala, naravno, na poštara.

     Što sad s tim malim  dragim uljezom?

      Nije mi preostalo nego se pomiriti sa sudbinom. Gdje su tri, tu...

      Pridi bi možda  na našem dvorištu zauvijek i ostala da se u međuvremenu nije dogodilo to što se dogodilo.

      Najprije je Jana upitala:

      – Baš me zanima gdje je ta šašava mačkica Kresivo?

      – A stara Helga? – brinuo se Ivan.

      Kako se mačke nisu pojavile ni navečer, a ni sutradan, ni idućih dana, svima nam je postalo jasno (a trebalo nam je zbilja dugo da to shvatimo!) što se tu događa.

      – Hja –  rekao sam oprezno – došli divlji i istjerali pitome!

      – Kako to misliš? Pa, Pridi nije divlja. Naprotiv! – zalajao je Ivan.

      – Ne misliš..., – u strahu Jana je tražila riječi.

      – Mislim – rekao sam otresito.

      Sve troje krenuli smo u potragu za našim mačkama.

      Obišli smo najprije susjedstvo, potom se zaputili do obližnjeg šumarka, pa do potoka Bliznec i tzv. retencije koja je nedavno svojim golemim dimenzijama kao sakupljač gorskih voda uvelike promijenila naš podsljemenski krajobraz, između potoka Bliznec i Jazbine. Zvali smo ih poimence, mijaukali, fućkali i micmicali sve do iznemoglosti.

     Sve uzalud.

     Ali već sutradan oko TV Dnevnika navečer čuli smo na dvorištu mijaukanje. Iako se mrak već razlio po dvorištu, Ivan je prvi ugledao Kresivo na krovu dvorišne garaže. Glas joj je  bio kreštav, isprekidan i  slab, a i cijela se u mraku pričinjala slaba, izgladnjela, okoštala. Sva u oštrim crtama kao na Ivanovim risarijama flomasterom. Ivanu su vijuge proradile. Smjesta je iz garaže izvukao ljestve, a Jana je već nosila posudu s mačjim granulama.   

      Sutradan rano ujutro, dok su Jana i Ivan još slatko spavali, cijelo je susjedstvo, a zajedno s njima i djecu, probudio vrisak straha i zapomaganja stare mačke Helge koja se ukipila na betonskom stupu od dvorišne ograde, očekujući hitnu pomoć nekoga od nas ukućana. Prvi joj je u pomoć priskočio još bunovan Ivan. U strahu od kujice-pridošlice na našem dvorištu (koja se i ovaj put činila nezainteresiranom), mačka Helga otimala se Ivanu, ali su je Ivekove ruke uspijevale savladati. Tepajući joj, Ivan je Helgu unio u dvorište, ali kad je stara mačka ugledala tog psećeg uljeza, u trenu se izbavila Ivanova zagrljaja i ponovila radnju mačkice Kresivo od jučer, koju sam slučajno sam vidio: na ogradu, pa na slivnik i – eto je na krovu garaže. Mačkica Kresivo na krovu je i prenoćila. U strahu od kujice Pridi mačke se nisu dale s krova, tako da smo im na krov donosili zdjelice s hranom i vodom. Onda se Jana dosjetila jadu:

      – Most!

      Ivan je smjesta shvatio i iz drvarnice izvukao podužu dasku, koju smo potom zajedno postavili od ruba krova na garaži do ruba kućnog prozora.

      Tako su naše mačke još nekoliko dana prometovale tim neobičnim mostom, boraveći uglavnom na krovu, osunčanom proljetnim suncem, dok su se djeca iz susjedstva u čudu pitala: kakve su to mačke koje žive na krovu?

I zašto?

Zakaj, zbilja?