DVORIŠTE KAO SVEMIR S KUĆNIM BROJEM I BROJEM LJUDI I LJUBIMACA

1.11.2013.

DVORIŠTE KAO SVEMIR S KUĆNIM BROJEM I BROJEM LJUDI I LJUBIMACA
A i bez toga, bez sablasnog bubetanja prezrelih kruškica petrovki, iliti črešnjevki (sitnom sortom podsjećaju na trešnje) po karoseriji limenog ljubimca, bilo mi je dosta prisilnog buđenja u posljednje vrijeme. Prošle noći, naime, na dvorištu opet  tarapana. Poslije onog kako me prije nekoliko noći probudila sova, bilo je zatišje, a noćas, tek što sam usnuo, oglasila se mačkica Mimi. Dreča­la je kao da je sam vrag razapinje. A, bome je i bio vrag - golemi ratoborni mačor. Svojim oštrim pandžama zama­lo da nije priklao sirotu mačkicu! Priskočio sam u zadnji čas. Čim me ugledao, taj mačji King-kong podvio  rep i odmaglio u noć. Mimi je otišla šćućurena, iza oleandera sakrivena, i od straha nije se dala van. Danas cijeli dan li­že svoje rane i ne izlazi iz bolesničke korpe.

Iznad nje, u krletci, papagaj Kamikaza kriči ko lud! Veseo je. Od onog posljednjeg pokušaja samoubojstva či­sto se oporavio. Desetak dana djeca su mu u hranu sipala minerale, kako je dr. Kos s Veterinarskog fakulteta propisao. Trtica mu je, čini se, sasvim zarasla - rep se ispravio, jedino mu je slomljena noga krivo zarasla pa sa­da sitno hramlje. Nije ni prvi, ni posljednji hromi papagaj, ali je sigurno jedini hromi kamikaza medu papagajima!

Kako je na staroj trešnji ispred prozora ugašen program i nema se kaj brati, a ono malo što je i ostalo, nabubrilo je i potamnilo do boje ugrušane krvi. Mora da su trešnje sada već dobrano mesnate, a to je za kosove, vrapce, svrake i ponekog čvorka prava poslastica.

        Ptice se na našem dvorištu, dakle, nemaju razloga buniti na opskrbu. Jedu bez ograničenja i čekanja. Jedino dvorište sa svojim promjenama nema vremena čekati.

        Od svih svojih događaja i učestalih promjena na našem dvorištu, najdraža mi je bila vijest kad sam mogao svima javiti kako se upravo jutros naše dvorište probudilo! I da je zatoplilo, naravno. Dvorište je sa sebe iznenada skinulo snježni oklop i zimsku namrgođenost i podalo se toplim sunčevim zrakama. I vegetacija je odmah živnula. Tako se, već dobrano robusni silber bor, koji je još u rastu, opasno približio krhkoj magnoliji i svojim je drhtavim čekinjavim granama dodiruje, a ona mu uzvraća svojim povijenim i tek propupalim grančicama. U toj ljubavnoj igri dvorišne prirode, pjesnička se inspiracija rađa ne samo u osnovki Jani, nego i u njenog djeda, koji se, eto, hvata laptopa.

        Kroz prozor radne sobe puca pogled na drugu stranu osunčana dvorišta na kojem se iz živice baškari samoniklo stablo cica-mace, najnaprednije na cijelom dvorištu, i to valjda zato što je neplanirano i, moglo bi se reći, neželjeno. Bar je tako bilo na početku, a kad se vinulo u zrak i razgranalo na samoj međi s istočnim susjedima, privuklo je ne samo kreštave vrapce i koketne sjenice, nego i naše poglede s prozora. Dvorište se tako otkriva meni, a ja njemu, nudeći mu malje na blijedim prsima i obraze željne onog sitnog sunčevog žacanja i promjena pigmenata. Drjemuckam na suncu, upijajući jednolično škljocanje škara za rezanje grančica. To naša teta Slavica štuca živicu sa svoje strane na našoj južnoj međi. Zvuk škara podsjeća na metalno graktanje vrana i svraka, koje su do nedavno zamrznuto dvorište oblijetale u potrazi za hranom. Malo upozorenje da ptičju kućicu s koje još visi  komadićak osušena špeka, što smo ga, zajedno sa zrnjem pšenice, raži i prosa, u dva navrata postavljali sjenicama da bi lakše preživjele zimu, valja skinuti s grane i spremiti za iduću zimu.

        Ugođaj iznenada probuđenog dvorišta nuka i na prvu dvorišnu roštiljadu. Ili bolje reći gradele, s obzirom na izbor jelovnika. Svi smo, naime, za ribu, skuše, lokarde, srdele. I, naravno, malo pilećih krilca koja Jana i Ivan iz cijelog morskog i mediteranskog životinjskog svijeta najviše vole! Po povratku iz vrtića, dijete smjesta zamjećuje kako se deda već dobro osunčao. Ima, veli, mornarsku boju. Pa da, velim, mornar s bukovačkog dvorišta, uvijek nastanjenog bulumentom životinjskog svijeta, koji s generacijama odraslih i djece ravnopravno dijeli..

        Tek što smo se riješili smrznutog i sklizavog dvorišnog tepiha i svega onoga kaj smo pod tepih nemarno zametnuli i kaj su zatim sunčeve zrake i sve više topline danonoćno skidale, kao što se skidaju stare stranice s danima i mjesecima s aktualnog kalendara. I kalenar bismo ponekad skinuli sa čavla, jer nam više nije trebao, pokraj intimnog osjećaja kako se upravo u okviru dvorišnog prozora peibližava Velika gospa, koja bi mogla donijeti još i velike vrućine, a onda prema Maloj gospi sve manje vrućina i sve više kasnih jesenski smokvi, kad su naši podsljemenski obronci sve više ličili na na mediteranske razglednice. Ukoliko oštrinu slike ne bi zamutila sitna i sve hladnije kišica i naše dvorišne životinje, uglevnom peseki, koji su došli na svoju domaću špajskartu s mrko crvenim smokvama, kao omiljenim desertom. Toliki cucki, Bobiji. Bonziji, Campiji, Tee, Dine i Lilike, pa d Kinfe, Luckyja i Male i baš nitko, koliko se sjećam, nije imao ništa protiv zrelih i slatkih smokvi, koje pod Sljemenom imaju svoj specijalni režim odrstanja, dozrijevanja i skupljanje slada. Drvo smokve mora biti zasađeno iza zida garaže, šupe, štaglja ili dvorišne ostave sa sjevera, tako da to sve popularnije južno voće na podsljemenskim brežuljcima kao da je zasađeno u samu bit sjevernih predjalaa grada, gdje bi se najmanje očekivalo, a svejedno izrastalo i granalo se kao stranice kalendara. I bez imalo srama ili, nedaj bože, straha u svojim životinjskim kutcima, dočekivale prve snježne pahuljice. I tako do dede dvojnika na dvorištu od snijega. Dvorišnji snjegović, bila je obavezna dječa preslika mene u zimskoj toaleti, s vunenom kapom na glavi, kožnatim rukavicama na rukama, bifokalnim i fotosenzibilnim naočalama i, naravno, s lulom, ali isto tako naravno, bez goriva i dima. Ne da nije tko imao vužgati vatru, nego deda-snjegović nije imao sape da povuče i jedan cug žara i dima. 

        Ako je dvorište, pogotovo za djetinjstvo i treću dob, svemir s kućnim brojem i brojem ljudi i kućniih ljubimaca, a sigurno jest, onda brojanje stranica dvorišnog kalendara, nastavljaju dvorišne životinje s pticama, koje prhaju oko svojih kućica i site pjevaju, pozivajući izlazak proljetnog sunca iza stare bekovine na ističnoj strani dvorišta, ispod koje se rastežu naši cucki i mački, zec, zamorac i krletka s papagajem.I sve na broju i pod kontrolom, kao i ostali članovi obiteljsko-životinjskog suživota.


Galerija slika