Piše: Branislav Glumac, književnik

Ništa dramatičnije i žalosnije, u ovo starosnije doba, nisam proživio kao odlazak, smrt svog psića Indija. U prvim danima njegova odlaska bio sam naprosto bolestan. Iščašen iz zemaljskog hoda. Stvarnost mi je bila lelujava, treperava, podmukla. Najpotresnije od svega jest bilo dugo Indijevo umiranje. Nijemo mučenje. I neprestana fizička bol koju mi nije mogao ljudski saopćiti. Samo me je gledao. Te njegove ugljenaste oči! Kako da ih i kada zaboravim? Nikada. Ni tu strašnu molećivu tugu u njima. Tu žudnju za životom i tu naježenu, gluhu, ustrašenost pred smrću. Razumio li je on što je to smrt? Vjerujem. Slutim. Pa čak i u konkretnim slikama: kad smo ga vodili (sin, djevojka mu i Filipova majka) na veterinarske preglede i saniravanja. Trzao se. Bunio preostalim iskricama snage. Njušio je u zraku otrovne medikamente, korumpiranu bjelosvjetsku farmaciju, igle s antibioticima, rendgenske preglede i one zastrašujuće metalne „glave“ što mu snimaju njegovo majušno srce, majušna pluća, majušna jetra… ah, ne smijem se svega sjećati! Ponovo mi se rascvjetava prividno uspavana bol! Nemojte se smijuljiti, vi što ste više bešćutni, samosuroviji i iracionalno samotvrđi od mene: dolaze mi suze… Jeste li ikada proživjeli dugo umiranje bilo koje životinje? One koja je na bezbroj tihih načina suputnikovala s vama i primala u sebe sve vaše bezrazložnorazložne nemire, prigušene neuspjehe, kao i istinske provale iznenadnih radosti koje idu do ruba samih djetinjarija?! Odjednom vam se ta životinjica pretvori u biće/dijete, u prijatelja. Ne morate ni puno govoriti, dovoljno je da izmjenjujete te govorne poglede, kazujuće kretnje. Oči su tu primarne  ulaznice za drugu dušu. Pa glas, svakako. Glas koji četveronožno čeljade  prevodi
na sebi zadovoljavajuću skalu razumijevanja. I lavež psa je prevedeni jezik!U tom smislu pas ima svoje podjezike, podgovore: reži na nesimpatične i tvrde ljude, osjeća njihovu negativnu i čak neprijateljsku energiju, a moram priznati da je moj Indi bio i estet: nije volio izrazito ružne i tmurne osobe! Posebice je zaobilazio starice u crninama, još k tome ako su nosile poveće naočale. Nek’ mi se oprosti na ovome, ali takav je život. Tko to tamo tako baš voli  starost? Nas, već karikaturalne, pomalo i fiziognomijski neprepoznatljive, na odlasku! Nije, dakako, pravilo, no i psi više vole – mladost i ljepotu! Mislim da je veleumni Aristotel napisao prvi „Bestijarij“. Volio je i poštovao životinjsko carstvo. Pokušao mu je dokučiti ne samo izvanjskost nego i duhovnost. Ono misleće polje u njima. Pa je tako smjelo ustvrdio da pas „ima inteligenciju gotovo trogodišnjeg djeteta“. Pridodajući Aristotelu moje iskustvo – a imam ga sa psima od rana djetinjstva! –  mogu isto smjelo reći da se ta dobna granica inteligencije može još i povisiti za koju godinu! Odmah tu akcentiram i još jednu poljuđenu nadkvalitetu: odanost  bez ostataka i „primisli“. Za neku netraženu nagradicu: milovanje po kralježnici, tjemenu glave, djetinjsko cimanje za rep, ili pak kakav kusić mesa ili režnjić sira! Odanost mog bijelog čupka Maltezerića bila je čista poput sjaja njegovih sitnih a jasnih očiju… Kada je umirao i kada je već bio tjelesno u nepokretu, te njegove oči su me najviše „tukle“ po mojoj (ljudskoj) bespomoćnosti. Gledao me je tako očovječeno utišanim pogledom Odlazećih, nijemo i neimperativno upijajuć mi vapaje: pomozi mi, ti veliko čudovište što se nazivaš moćnim Čovjekom! A ja sam bio tako jadan, nemoćan, usitnjen, sav u neisplakanim unutarnjim suzama. I mada sam mogao naći neku utjehu da je doživio lijepu pasju dob (12. godina, prepisano u njihov pseći kalendar: 84!), nisam se mogao pomiriti s prirodnim nepravednim zakonima života! Borio sam se (kao i moji, stanovanjem, udaljeni bližnji) za svaku kapku njegova života! Za svaki njegov udisaj i izdisaj. To njegovo otežano noćno disanje degradiralo je svaku moju praktičnu ili naučenu sposobnost preživljavanja. Vidiš prijateljevu bol, čuješ je, svaki njegov tegobni pokret da nađe najpovoljniji ležaj leđima (sve bez cvila i jauka, samo tamno, šušljetavo, hropćuće, disanje, disanje, disanje…), sve je to bilo poput oštrica zarivenih u moju žalost i razboljeli razum. Ležao je iza mog uzglavlja (načinio sam mu specijalni ležaj, čak i specijalnu poširoku dasku omotanu dekom po kojoj se mogao uspeti i spuštati, naravno, posudica s vodom bila je stalno uz njega)… a i ta njegova noćna žeđ, potreba da se preživi i na taj način, to gotovo pijevno laptanje jezikom u srku vode – bilo je nešto što me svodilo na temeljna i ključna pitanja (bez odlučnih odgovora!) o smislu i nesmislu života i smrti!… Umiranje je teže od smrti. Strašnije. Razornije i po umirućeg i po sugledaoca (hladne li riječi!). Reći ću nešto za što neću tražiti ikakvog unaprijednog moralnog opravdanja, da ne kažem čovječjeg: moja majka je umirala u 85. godini, moja neprežaljena i uvijek u meni živa Josipa, umirala je isto tako nijemo, bez glasa, govora, samo me je netremice gledala ukočenim, zaleđenim staklastim pogledom i očima. I tada smo si, u tom nijemilu, puno toga oproštajnoga rekli: bješe to zajednički tren naše ljubavne ništavnosti, prolaznosti, bespomoćja, a ipak negdje, u nekoj iskri, slavili smo našu kob i nastavljajući život u budućim potomstvima… Indi mi je izdahnuo (eutanazija) na rukama. (U drugoj, podaljoj, veterinarskoj prostoriji, plakali su Filip, Beti, Jadranka). Mislim da se tada dobro „držao“… Sahranio sam ga jedno ljetnje jutro u vrtu ispod svoje vikendice (u blizini mu rijeke Kupe, s kojom je Indi naprosto ljubovao!)… Tako Indi i ja nekako i dalje živimo zajedno. Ima on i svoje određeno mjesto, svoj cvijetak, svoje plastične igračke i svoju – biljku, koja raste uz njega i ponad njega, svakog proljeća.