Budim se s prozorom punim nebeskog plavetnila poprskanog razvodnjenim oblacima koje moj Ivan zove ovčice. I cijeli prizor nalik je na Ivekovu sliku u širokim potezima njegove omiljene plave i bijele. Neću baš reći da se budim s Ivekovom crtarijom, ali dječak je, bome, zaslužan za tu moju najnoviju prozorsku vizuru. Trebali ste ga samo vidjeti kad je jučer banuo u moju sobu. Zauzeo je gard pravog frajera, termin koji sam mu u šali sam nastojao uvaliti, a koji je on ozbiljno shvatio. U takvim važnim porukama čak bi i boju glasa promijenio. Glas mu je tamniji, dublji, skoro pa frajerski.

     «Deda, idemo!», podviknuo je.

     «Kamo bi ti, Ivane?», pitao sam ga reda-radi, skrivajući se iza 19-inčnog zaslona.

     «Idemo premještati».

     Provirim glavu iznad monitora i nastojim prikriti smijeh. Naravno da ga nisam mogao pitat što ćemo premještati i zašto, jer u kući je bila javna tajna da deda stalno nekaj po sobi rošta i premješta. Čak se, s malo pretjerivanja, govorilo kako nema šanse dedi doći dvaput zaredom, a da raspored i razmještaj pokućstva bude isti. Nek im bude, mislim si, iako nije ni daleko od istine. Kad bih baš bio raspoložen odvrtio bih svoju nabiflanu teoriju kako mi je ta moja pasija i potreba mijenjanja interijera nadoknada za sve ono što u životu ne mogu mijenjati – svijet, okolinu, djecu, unuke ili ženu. Naravno da pred Ivekom nisam mogao baš sve to tako specificirati. Ali ne zato što bi se na dedinoj listi za promjene i sam našao, nego bi se sigurno ozbiljno pitao kako ja to mislim da bih mijenjao ženu, tj. njegovu baku, kad se zna da je njegova baka nezamjeniva!

     «Mijenjao bi, znači?», sada već unuku popuštam.

     «Pa, da. Imam ideju»!

     «Da čujem».

     «Onaj tvoj trokrilni radni stol»...

     «Hej, pa stol ne može biti krilat! Nema krila, samo ladice. Krila može dobiti tek ako ti ili ja na njemu nešto lijepo i duhovito smislimo i ukucamo u računalo»!

     «Dobro, ali da ti velim svoju ideju».

     «Reci».

     «Ovako: Ovu tvoju staru gromadu od radnog stola, koja, dobro, nema krila, premjestili bi tam gdje je sada trosjed. A trosjed na mjesto stola pokraj prozora».

     «Vidi, vidi», ne mogu skriti iznenađenje. Tko bi rek'o da će mene, starog prevrtljivca, koji je isprobao sve moguće varijante razmještaja po sobi, moj klinac zaskočiti potpuno novim i dosad neisprobanim postavom.

     «Vidi ti njega!», priznajem dječaku na ideji koja mi se odmah učinila primamljivom.

     «Pa, da! Furt mi predbacuješ da previše zurim u telkač i kompjutor. I da, za promjenu, pogled bacim na nebo na kojem se, kak veliš, mogu šaltati zanimljive igrice i crtiće».

     Moj se unuk naveliko zaigrao sa svojom idejom oko premještanja i nije se mogao ugasiti. «Pa, da, deda, to ti je prilika. Ujutro se budiš sa sunčevim zrakama, a navečer te uspavljuju zvijezde. OK?».

     «Naravno da je oke, ali, Ivek moj»... Unuku se nisam usudio priznati da bi premještanje morali odgoditi samo zato jer sam trenutno zaigran na Googlu. Spasila me Ivanova mama, koja je po dječaka došla da bi ga odvela na Šalatu na klizanje.

     Po povratku s klizanja nije više bilo vremena za premještanje, ali je zato bilo vremena za priču o još jednoj Ivanovoj neočekivanoj pirueti. Neočekivano? Da, za sve sa strane koji našeg Iveka ne poznaju. A ja koji unuka, hvala Bogu, dobro znam, mogao sam smjesta zamisliti kako se sada, uvaljen u trosjed sa zdjelicom pečenih krumpirića i čašom Dedinog žutog soka od naranče. I kako se grickanjem, pijuckanjem i mahanjem nogama efektno uklapa u pomaknutu koreografiju i dramaturgiju svog omiljenog crtića na ekranu. To su Ivekovi omiljeni trenuci kad ga ne možeš utrnuti ni uključivanjem najnovijih vijesti o strahotama tsunamija i pogubnom zračenju iz japanskih nuklearki. Mama je dječaka ostavila na njegovu upaljenom programu, pa se spustila do moje sobe.

     «Ovo, tata, moraš čuti», rekla je Ana već s vrata. «Znaš kaj mi je rek'o kad sam mu skidala klizaljke?».

     «Da čujem», prihvatio sam ne odveć znatiželjan, jer mi je jasno da me od Ivana više ništa ne može iznenaditi. «Hajde, iznenadi me».

     «Znam, znam kaj misliš, ali ovak nešto od njega još nisam čula. Drži u ruci klizaljku i na onaj svoj frajerski način veli kak će on kad umre s Bogom odmah dogovoriti da mu osigura klizalište na nebu gdje će moći izvoditi svoje svijetle piruete, a koje ćemo mi sa zemlje moći vidjeti! Naravno da sam vrisnula. I išpotala ga da kakve su to riječi.?! Da djeca ne govore o smrti!».

     «Tko? Dijete, koje još ne zna kaj je život, a kaj smrt».

     «Zna, zna! Pa si ga čul kaj je govoril za Sisvete na groblju?».

     Na groblju nas je sve iznenadio. Najprije svojom znatiželjom o stanarima grobova. Optrčavao bi grobove, zagledao se u portrete ugrađene u mramorne spomenike, sricao imena pokojnika, a kad ga je mama upozorila da bi se trebao malko ugasiti, da su u grobovima ljudi nama poznati, bliski i dragi, naše mame i tate, braća, sestre i kumovi, dječak nas je ponovo iznenadio reakcijom. Smjesta se smirio i uozbiljio. Kao da je ostao zatečen tom dugom listom nabrajanja nama poznatih pokajnika. To više što je na svojoj listi imao samo jednog: Bonzu. Naš stari pas kojem, nažalost, nisu pomogle ni tablete za srce iz djedove priručne apoteke. Dječak nije htio vjerovati da bi ga njegov kućni ljubimac i najodaniji dvorišni igrač mogao ostaviti. Pogotovo kad je shvatio da njegov Bonzo i njegov djed uzimaju lijek iz iste kutije. Pod zajedničkim nadzorom veterinara Ace i doktorice Tine. Kad smo se kasnije od veterinara vratili bez Bonze, Ivan je tugu za psom smjesta preokrenuo na durenje prema dedi, pa mi je otvoreno prigovorio da kakve to ja lijekove pijem, koji Bonzi nisu pomogli?!

     Ako ne baš sve to i tim redoslijedom, mora da mu se nešto od toga odvrtilo, što mu je pomoglo formulirati tako čvrstu i uvjerljivu obranu:

     „Pa kaj! U grobovima su i tak samo tijela! A duše su gore na nebu među zvijezdama“

     Uto je naišao naš župnik Vjenceslav, kojem nisam mogao propustiti prenijeti dječakovo viđenje ovozemaljskog i zagrobnog života. Župnik je Iveka pogladio po kosi i okrenuo se meni, formulirajući svoju pastirsku pohvalu:

     „Čestitam na uzornom vjerničkom odgoju“.

     Župniku nisam imao srca otkriti još jednu Ivekovu provalu. Kad je vidio prizor oko glavnog križa ispred kojeg je svećenik držao misu za sve naše mrtve, Ivek se malko lecnuo nad onom masovnom iluminacijom od stotine zapaljenih svijeća i lampaša.

     „Oho“, zahohokao je, pa izvalio: „Ovdje vjerojatno leži netko jako važan“!

     Sutradan je Ivekova ideja o premještanju dedove sobe ispoštovana do u najsitnije pojedinosti. Iskoristio sam priliku dok je Ivan bio u vrtiću i rasturao društvo po svome. Curice su ga obožavale, a s dječacima bi, kad je zatrebalo, presudio po kratkom postupku. Još do nedavno bilo je nezgodno tete pitati kako je danas bilo? One bi pitanje ili prečule ili promrmljale: „Sjajno, svi dečki na podu“! U posljednje se vrijeme smirio, pa su tete biranim riječima govorile o Ivekovom odrastanju.

     Odraslog Iveka dedina soba dočekuje uokvirena i s njegovim potpisom. Potpis je sam potcrtao kad je s vrata u sobu utrčao i bacio se na trosjed postavljen pokraj prozora. I s nogama u zraku naredio:

     „Deda, večeras spavam s tobom“!

     Navečer smo Ivan i ja promijenili program. Umjesto teklača i 19-inčnog monitora, s uzglavlja smo se napenalili na 190-inčni prozor. I prepustili surfanju po zvijezdama.

     „Bonzo!“, Ivek se naglo pridigne s uzglavlja. „Sam ti rek'o! Vidi ga, vidi“!

     „Vidim“

     „Vidi kako mi maše repom“!

     „Vidim“, velim, pa da bi dijete zadovoljio ispustim svoj otegnuti zvižduk, na koji mi se naš stari pas uvijek poslušno odazivao.

     „Sam ti rek'o“!

     Ali nisam znao što bih rekao kad sam se noću vraćao sa zahoda. Trosjed raskrit i prazan! Smjesta sam skočio na gornju etažu, gdje me Ivanova starija sestra Jana u mraku dočekuje sa smijehom:

     „Tsunami“!

     „Mooolim“!

     „Veli da se to nemre izdržati. Da deda hrče k'o tsunami“!

     Ivek se u Janinom krevetu pretvarao da spava.

     Sad bi Ivanov učitelj skijanja Rugjer iz Begova Razdolja, odakle se Ivek prije neki dan vratio sa zimovanja, sve to trebao čuti. Nakon sedmodnevnog treniga na skijaškim terenima, trener je tetama sažeo svoju ocjenu našeg šestogodišnjeg Ivana: „Dečko brzo uči, ali surfa po svom. Surfa za svojim dvorišnim cuckom koji mu odozgo repom maše među zvijezdama“! I ne odustaje. Sam svoj i zajeban na svoj način!