Žuti i dalje navaljuje na Helgu!

        Je li moguće da dr. Pero Ković u veterinarskoj ambulanti u Heinzelovoj svoj posao nije obavio kako valja? Čisto sumnjam. Ako itko zna sa životinjama, ako ih itko poznaje i s njima suosjeća, onda je to upravo dr. Ković. U to se mogu zakleti toliki zagrebački vlasnici kućnih ljubimaca.

        Kad sam se poznatom veterinaru telefonski najavio da ću Žutoga dovesti na – kako se to lijepo stručno veli – odstranjivanje njegove muške meštrije, nastojao sam da me netko u kući ne čuje. Zato me čuo doktor koji je reagirao kao što bi vjerojatno reagirali i moji doma. Pitao me, naime, je li to baš nužno?

       „Da li je nužno – što? Moji gemišti ili mačkova jajca!?“, pokušao sam najprije kroz šalu, a potom sam ozbiljno vrisnuo: „Da nužno ! najnužnije! I vrlo hitno! Jer naša se mačka Helga u tri mjeseca dva put omacila! A i kolike još druge mačke u susjedstvu“…

      Svakojakih je mačaka i cucaka moje dvorište vidjelo. Raznovrsni četveronožni osobenjaci, pa i čudaci, vrzmali su se pod našim nogama. Ali Žuti je samo jedan. I neponovljiv. Prije Žutoga imao sam Arčibalda koji se na svoj način izdvajao iz moje dvorišne menažerije (spavao je otvorenih očiju i prvi je od mojih mačaka naučio sâm otvarati ulazna vrata, dok mu je najmilija melodija bila cviljenje nepodmazanih vrata od staroga hladnjaka), ali Žuti je jedinstven i neusporediv što se muških hormona tiče.

      Kao ljubavnik Žuti je sav vražji (ko gazda, onako usput, znao bih se pred ženom našaliti na vlastiti račun). Dok se Arči ženio samo u proljeće, kad se mački i inače žene, Žuti se po cijelu božju godinu „ženi”. A kad se „ženi“ kriči po dvorištu i na ulici, ispušta ljubavničke urlike tako da mačke bježe bestraga.

Tko da tu mušku beštiju zadovolji! Štrca kud god se makneš. Istrese ti se u cipelu, na nogu i na trbuh – ako se, recimo, na dvorištu sunčaš. Usmradi ti trosjed, tepih ili stalak od televizora. A to, naravno, smrdi ko kuga. Ne da se jednostavno trpjeti. Ne možeš živjeti. I zato...

       Na cug s mačkovim jajcima!

       Kad je operacija napokon obavljena, Žuti se, zatvoren u košari, iz narkoze počeo buditi na putu doma. Kod kuće smo postupili po veterinarovim uputama. Nekoliko sati, naime, mora provesti u mraku. Zatvorili smo ga u zamračeni podrum. I začas mi se iz susjednog podruma, koji nam je služio kao ostava,  javio više nego dojmljivo: tres i bum!

       Odzvanjalo je i ružilo sve u šesnaest. Kao da ga četa uličnih džukaca progoni! A kad sam otvorio vrata tog dijela podruma, imao sam što vidjeti. Sve porazbijano i porušeno. Na tom svom kršu sjedi Žuti, sav zadihan i izranjavan. Razbijena arkada, okrvavljena brada, očehnuto uho... Sjedi i pilji u jednu točku. Misli svoje. Očito se teško miri sa sudbinom, a koju sam mu, silom prilika, sâm odredio.

      Žao mi je sirotog izranjavanog mačka. Milujem ga, a Verica se cinički podsmjehuje. Veli da valjda po muškoj liniji suosjećam s njim. Možda.

      Sutradan se oporavio. Žuti se počeo prati i praviti kao da ništa nije bilo. Prvi put je cmrknuo i malko mlijeka. Mačkovo oporavljanje trajalo je cijela dva dana. Žuti i ja po starom. Ja ne ispuštam čašu sa škropcem, a mačak ne ispušta Helgu. Uz uobičajene ljubavničke zvukove podiže nogu kao da će štrcati, napastuje sirotu mačku. To je valjda ono kao što se događa u čovjeka kome su odrezali nogu pa još neko vrijeme u njoj osjeća bolove ili svrbež. Takozvani uvjetni refleks.

      Mačkov uvjetni refleks potrajao je još nekoliko dana. Tragikomično je bilo gledati kako se naš stari ljubavnik, onako iz navike, nabacuje  ćorcima...

              „Tipično muško“, cinički me gađala moja ženica.

       Ljubavnik se Žuti, međutim, pokazao i kao dobar i pažljiv suprug i otac. Jednog je ranog jutra, naime, kričanjem probudio cijelu kuću. Ali ovaj se put njegovo kričanje razlikovalo od uobičajenog njegova ljubavničkog zova i vabljenja, a na koje smo bili navikli. Tog je jutra kričao toliko glasno i potresno da nije bilo sumnje da je nešto ozbiljno posrijedi. Tako dramatično kričao je jedino Arčibald kad ga je na ulici ispred kuće odbacio automobil i nanio mu smrtne ozljede.

              Istrčao sam iz spavaće sobe u potkrovlju kuće i strovalio se stubama u prizemlje, a pred očima mi nesretni Arčibald u onom kobnom trenutku kad je skončao od udarca automobilskog kotača. Nadam se da se Žutom ipak nije dogodilo najgore. Žuti je, nema sumnje, u velikoj frci, čim tako silovito kriči. Vjerojatno mu hitno treba pomoć.

      Laknulo mi je kad sam u prizemlju kuće iz neposredne blizine čuo kako se mačak baca na kvaku, ne bi li ulazna vrata sâm otvorio. Po tome je bio poznat i tu je vještinu naučio od Arčibalda kojega je, kao mlad mačak, na dvorištu u svemu oponašao. Ono što je nekoć radio Arči, to sad radi Žuti. Kad god bi, recimo, ogladnio, ili kad bi ujutro osjetio da je netko od ukućana budan i da bi unutra, u kući, mogao dobiti svoj jutarnji obrok mlijeka nadrobljena kruhom, obavezno bi se svojim mačjim skokom bacao na kvaku i, uz nekoliko uzastopnih pokušaja, otvorio ulazna vrata ako su bila otključana.

      Malo koja kućna životinja u sebi ima usađeno odlučnosti, da ne kažem drskosti, kao naš stari mačak Žuti. U tome se mačke i inače razlikuju od pasa – da su samožive i svojeglave, ali zato kao ličnosti i cjelovitije i jače, kako bi rekli mačkoljupci.

      Osobno nisam baš neki pretjerani mačkoljubac, ne bar kao Papa Hemingway koji je u svojoj hacijendi na Kubi hranio cijelu ergelu mačaka! Meni je dosta – i previše! – i taj Žuti! A ne treba zaboraviti da imam i mačkicu Helgu...

      Na Helgu tog jutra nikako nije zaboravio Žuti. Ona jutarnja njegova dreka i nasilno otvaranje zaključanih ulaznih vrata – sve je to i bilo, kao što će se pokazati, zbog Helge, koju su upravo bili spopali trudovi...

      Kad sam mu napokon otvorio, Žuti je Helgu – njuškicom je nježno dodirujući – ugurao u hodnik, a onda bi  je čas prao, čas glavu podizao prema meni i kričao, kao da mi hoće reći kaj ne vidim što se tu događa?!

      A dogodilo se ne jednom, nego četiri puta! Helga je okotila četiri mačića, a od četiri tri su bila crno-bijela, kao i Helga, a jedan plavosiv. Nijedan žut – kao Žuti!

      Žuti je, međutim, i nadalje kavalirski i očinski uzbuđeno nastavio lizati izmučenu i onemoćalu Helgu i njene upravo porođene i još mokre mačiće...

       Natočio sam dvije čaše škropca. Jednu i za Žutoga. Zaslužio je. Da se kucnemo. Umjesto Žutoga sa mnom se ovaj put, na moje veliko iznenađenje, kucnula moja Verica, koja je toga jutra, umjesto mojih čaša, nježno brojala vlažne i tople Helgine mačiće. Verica je naiskap ispila čašu, u čast našoj životinjskoj prinovi, ali i tom velikom kućnom kavaliru Žutome koji se nije odrekao mačke Helge, njegujući se i skrbeći za nju i njenu tek rođenu mladunčad, a da mu nije padalo na pamet postavljati ono čisto ljudski sebično pitanje očinstva.

          „Najeb'o ko žuti mačak“, zazvonilo mi u ušima, ali nisam bio siguran je li to rekao Žuti ili je to bio Veričin odušak, a što za ovu priču o sirotom mačku Žutome i nije važno...