KAKO JE KUJICA BETI POSTALA PAMETNA

1.12.2013.

KAKO JE KUJICA BETI POSTALA PAMETNA

Napisala Božena  Ćuk, studentica medicine

                                                                

     Srebrni šal oko vrata, zlaćana traka, bijeli rombić na prsima, tamni plašt... Duga dlaka što poput bunde grije zimi, a ljeti čini postelju mekom i na tvrdom kamenu... Rep poput perjanice, zanosne butine kojima, dok se špancira, zavodnički ljulja amo-tamo... Moja Bettie- Elisabeth.

     Čistokrvna njemačka ovčarka Beti zimska je beba. Uvijek je kraljevski mažena, pažena  i pretvorena je u kućnog psa. Često se otkidalo od usta da bi  izrasla u princezu kakva je danas.

            Beti danas ponosno i hrabro čuva svoj dom, a ljubav iskazuje kao svaka fino odgojena zagrebačka puca, ljubeći starijima ruku, svojim toplim, mekim i vlažnim jezikom.

            Provodi dane u dnevnom boravku i čuva svoje kraljevstvo. Obično gleda TV s ukućanima, čisti svoju prelijepu bundu i uređuje elegantne šape, poput prave gradske cure koja se sprema na večernji izlazak. Često pogledom proučava i divi se knjigama na polici. Najradije ipak drijema u svojoj fotelji, držeći uvijek jedno oko u pripravnosti, kako bi zgrabila kakvog komarca, ili, ne daj bože, kakvog moljca. Uvijek sam mojima govorila: „Beti je mlada cura i mora nam uvijek biti na oku“! Danas ima kojekakvih seljačina i dotepenaca. Princeza se treba čuvati, ali to nije uvijek lako. Zato je Beti kućni pas i uživa u svim privilegijama fine mlade dame. Nagodinu će na školovanje, a barem se u znanje uvijek isplati ulagati. Još je moja baka govorila: „Što imaš u glavi, nitko ti ne može oduzeti“.

            Jednoga tmurnog kišnog  popodneva, dok je Beti spokojno odmarala na svom tronu u fotelji, a ja kraj nje čitala knjigu… zazvoni mi fiksni telefon. Pojurih dići slušalicu u susjednu sobu. Nazvala me moja prijateljica i nas dvije povedosmo tipične, ženske razgovore. Elisabeth se izgleda to nije svidjelo. Nije više bila u centru pozornosti. Ubrzo začuh neko krckanje iz sobe u kojoj je Beti ostala. No nisam se na to obazirala. Ma sigurno se dohvatila svoje omiljene igračke, prazne kutije  „Kraš expresa“ – pomislih i nastavim razgovarati s prijateljicom o „važnim“ temama. No ponovno, iznenada, začuh – Krrrk..cijeeeeep, kao trganje listova novina. Malo se zabrinuh.  „Oprosti draga, moram ići, mama me zove.“ – ispričam se na brzinu prijateljici, koja je nakon punog sata razgovora sa mnom baš počela razvezivati temu o svojemu mogućem vjenčanju i darovima koje želi. Vratih se u dnevni boravak. A ono, šok!

            Oblije me hladni znoj. Na raširene oči spusti mi se crna koprena. Zanijemih. Sekundu, dvije, pet... ne znam. Otvorih usta, ali ni glasa nisam mogla ispustiti. Raskolačenih očiju, buljila sam preneraženo u Beti. Srce mi je počelo snažno udarati. Sve jače i jače...

Osjetih da iz mene kipi neka proključala bujica, koja ubrzo poput užarenog vulkana hukne kroz moje polustisnute zube. Beetiiii!  Neeeee! – Kriknem iz svega glasa.

 Razigrana Beti začuđeno me promatrala, dok je sva sretna, udubljena u svoj posao, detaljno žvakala 524. list knjige prof. dr. Velimira Šimunića Ginekologija. Sve je smrskala. Svaki list knjige je brižljivo proučila i rastrgala. Čak i tvrde korice velikog formata. Sve je pomiješala. Knjigu vrijednu 700 kn!  Zadrhti mi tijelo. Zacrveni mi se u glavi. Prokipi sve u meni, dok mi je tlak rastao u nosnicama. Dohvatih bijesno obližnju metlu, najbolje žensko oružje poslije jezika i počnem naganjati Beti po kući. Poput rafala iz kalašnjikova mahala sam metlom lijevo-desno, koseći sve pred sobom. No Beti je poput graciozne srne, istančanim refleksom sve udarce izbjegavala, preskočila stol i stolice, te brzinom munje zbrisala negdje na sigurno.  

            Zbunjeno gledam ostatke ostataka knjige. Tišina. Beti je negdje nestala. Začuje se samo jedan udar zvona sa sjemeništa na Šalati. Opet muk. Ostadoh bez riječi, a suze klize.

            Dok sam se sabrala, počela sam sakupljati papiriće s poda. Nešto je i progutala. Puno nedostaje. Tješih se, uvijek postoji neko rješenje. Selotejp uvijek pomaže. Drhtala sam od hladnoće i lijepila komadiće papira. Slagala sam poput dječje slagalice listiće koji nedostaju. Nadopisivala sam po smislu i sjećanju... Uskoro će Interliber, tješila sam se. S Betikom nisam razgovarala danima. Izbjegavala me. Rekli su mi da se skriva iza Vaillantove plinske peći. Potom se zavlačila  iza ormara... E, nas se dvije sad savršeno razumijemo. Znamo kako se koja osjeća i što misli... ženska intuicija. Dovoljno je da se pogledamo u oči, ili da pogledam metlu... Moja Betty-Elisabeth je naučila čemu metla još služi.

Ne samo za jurenje i žvakanje.

            Od nekadašnje razmažene princeze Betika je postala pametan, obiteljski pas. Ne radi više psine, ne gricka više šlape, postala je odrasla dama. Naš ponos. A  jedanaest joj je mjeseci tek.

            Geni su naravno važni, ali važna je i marljivost, rad, učenje, utjecaj okoline, soc-ekonomski faktor, odgoj, upornost... Pa koliko se njenih vršnjaka može pohvaliti životom kakvog ona ima. Ipak je moja Beti proučila svaku stranicu jedne stručne medicinske knjige.

            Pametnija sam postala  i ja. Čuvam bolje knjige. Život nas svakodnevno nauči nešto novo.

Galerija slika