Neka mi još netko kaže da se ja i moj urednik volimo kao pas i mačka!

     Tko je uopće izmislio da se pas i mačka ne trpe. Dapače. Moji doma, kuja ovčarka Antea i tigrasti mačak Arčibald žive upravo u idiličnoj ljubavi. Njih dvoje su se skompali i stvorili neku svoju neprincipijelnu koaliciju u kojoj je izigran – a tko drugi nego gospodar!

     Jutros je Arčibald, naime, đipnuo na prozor na kome se hladila zdjela s kuhanim grkljanima – hrana za oboje za tjedan dana. Njuškicom je gurnuo zdjelu, meso se rasulo po po­du i – ham, ham! Poklopali su sve do posljednje mrvice. Čak su i zdjelu polizali. I eto ih sada kako sretno knjavaju na suncu ispred dvorišne garaže i zavjerenički se u snu osmjehuju, vjerojatno sanjajući kako su mesne i još neke druge krize tek puka izmišljotina njihovih gospodara...

            Ali, to je samo jedan, možda malo drastičniji, slučaj kompe ili koalicije među našim ljubimcima. Isti mačak imena iz engleske gospoštije je na našem dvorištu bil prvi po mnogo čemu, a ne samo po imenu. Prvi je do savršenstva uvježbao bacanje na kvaku od ulaznih vrata i otvaranje vrata, baš kao pravi gospodin. A vrata nije otvarao samo sebi, nego i cijeloj bulumenti dvorištara koji bi smjesta, svi do jednog, osjetili i uredno se poredali za ulazak u kuću. Pogotovo kad bi sv. Ilija svojom kočijom bučno projurio nad nama i ispod sebe izbušio nebeski pokrivač i ljudima i ljubimcima na dvorištu dao do znanja  da će ih kiša zaliti ako se brzo ne sklone. Nije onda ni čudno da su se  životinjice zapiljile u svojeg, kako bi mister Arčibald  rek’o, kućnog dormana. U takvim vratarskim situacijama, da ne velim i koalicijama, neprincipijelnim ili principijelnim, svejedno, događale su se tragikomične situacije kad bi proradila ljudska logika i mjerilo. Nije li smiješno da cijela škvadra kućnih ljubimaca čeka na Arčija da on izvede svoju dobro uvježbanu akrobaciju, sa zaletom i poskokom do kvake, dok bi cijeli taj obred njemačka ovčarka Antea, barem šest puta veća i teža od košćatog i vižlastog Arčija, mogla izvesti kudikamo brže i lakše. Kuji je dovoljno šapom se počešati za uho, pa šapu samo spustiti na kvaku i „sezam je otvoren“, bez onoga patetičnog zazivanja „Sezame, otvori se“....Drugi mački su od Arčija učili. Žuti ga je brzo kopirao i borio bi se za primat, tko će prije i vještije obaviti obred, no kako je Arčibal bio prvi i prvak u svemu naše dvorišne mačje ergele, prvi je na ulici pred kućom postao i žrtvom suludih kvartovskih utrka i pod automobilskim gumama zaglavio. Iza dvorišne garaže doživio je i prvi pokop s križem, na kome  su Maja i Ana (unuka, naravno, još nije bilo ni u planu), flomasterima napisale: „Ovdje počiva naš neprežaljeni ARČIBALD PRVI, prva žrtva ove sulude automobilske trke pod našim prozorom“.

            Arčija je, rekli smo, doslovno zamijenio mačak Žuti, dok se nije pojavila tigrasta mačkica Kresivo, koju smo prebijenu i uvećanog i slijepog jednog oka, a po čemu joj i ime po Andersenovoj bajci, izvukli iz uličnog kontejnera. Ona je u brzini i vještini nadmašila i Arčibalda i Žutoga. I moglo bi se reći, da je bilo najinteligentnije mače u našem mačko-toru. Kad je Kresivo, zbog bolesti, zauvijek otišla s ovog svijeta, njezin grif u otvaranju kućnih vrata, s više ili manje spretnosti i uspjeha, obavljala je šepava mačka Helga (posljedica također cviljenja automobilskih guma).

            Neko vrijeme imali smo samo cucke, ali, bome, dva do tri, a potom dolazi mačak Vilibald, također iz uličnog kontejnera. Šaka jada, kako smo ga isprva zvali, odrastao je s labradorom Luckyjem.  Mali je sve preuzimao i brzo učio od velikog, ali sve kroz staklo. S vanjske strane staklenih vrata na balkonu četrdesetak kg teški labrador, a sa sobne strane ona spomenuta šaka jada. Bojali smo se ne toliko da veliki labrador malom mačku učini nešto namjerno nego da ga kroz razuzdanu igru ne zaguši i ozlijedi. E, sad je njihova međusobna koalicija više nego komična. To primjećuju susjedi i prijatelji kad dolaze u posjet ili kad samo prođu pokraj našeg ogradnog ulaza. Jedan i drugi, svatko sa svoje strane približavaju se ulaznim vratima istim tempom, jednakim gardom i stilom. Ne znaš tko je više cucak, a tko više mačak. Njihova principijelna koalicija činila se i najbizarnijom – najprije se čulo mjaukanje i režanje, pa cviljenje i lajanje i onda u krupnom planu nesvakidašnja slika. Iz labradorovih usta viri mišji rep, a miša je, naravno, ulovio mačak Vilibald i kavalirski ga dao svojom najvjernijem prijatelju, velikom labradoru, koji više i nije tako velik, usporedi li ih se u autoritetu i ugledu. Mali mačak velikom psu osigurao obrok! Sve po zakonu i prirodno. Naravno po životinskim regulama.

            Čekao sam na ovu priču dosta dugo, jer nisam mogao naći  sretan završetak ili – kak’ bismo rekli mi koji pišemo – izvući poantu. Evo je. Prije neki dan u kuću je, bez kucanja, ušetao prugasti mačić, sličan Arčibaldu. Sad ne treba previše nagađati kako smo ga nazvali. Zove se, naravno, Arčibald Drugi...