Tekst napisao: dipl.ing. Zoran Vakula, snježnog prosinca 2012.

Dama, još uvijek bez Skitnice.

„Psu nije mjesto u kući, pogotovo ne u stanu“, mislio sam dugo i to pričao „na sva usta“. Naravno, bez iskustva takvog života jer su i Lajka i oba Johnnyja,  svak' pojedinačno, živjeli u dvorištu roditeljske kuće u Pitomači... A onda sam upoznao suprugu Lavandu i njezinu mačkicu. Miconja, koja je ove godine preminula u 21. godini života (!), živjela je kod punice i punca, i polako mijenjala moju svijest o kućnom ljubimcu u stanu. Odolijevao sam „napadima“ sve do malo više od 4 godine, kada je kći Luna, u paktu s Lavandom, zaželjela kućnog ljubimca – najmanju mopsicu iz našičkog legla majke Done i oca Tysona. Zemljakinju sam brzo prihvatio, kao i ime, za koje nisu pomogli „Ljudi u crnom“ nego Disney. Pripremajući se za suživot s mopsicom Damom otkrio sam i moguću „dublju“ povezanost između nas dvoje – po kineskom sam horoskopu pas, i to hramski, na knjižici koja opisuje moj horoskopski znak je mops, a preci mopsa su, navodno, bili nekoć pratnja budističkim svećenicima u hramu! U našem obiteljskom „hramu“ Dama je razigrana, vesela, umiljata, draga, šarmantna, privržena, tvrdoglava, uporna, inteligentna... I iznenađujuće mi uredna – prije spavanja se redovito liže i umiva šapicama. Kad zaspi, zna zahrkati, srećom, ne odviše. Često uzme u kućicu ili košaricu papuču ili cipelu nekog od člana obitelji i zaspi na ili pokraj papuče, osobito ako nismo u stanu, kao da nam pokazuje kako želi stalno biti uz nas. Pritom se tragovi zuba na cipeli ne primjećuju. Srećom. A kad je Dama sretna, repić joj je savinut. Kad je pak tužna, rijetko, opušten i ravan. Takav definitivno nije kad glumi psa tragača i uporno traži po stanu igračku koju smo joj sakrili. Uznemiri se i kad obitelj nije na okupu, primjerice, kad različitim tempom šetamo Sljemenom trči od jednog do drugog, pokušavajući nas okupiti poput kakvog ovčarskog psa. Premda o mopsu u knjigama piše suprotno, Dama je i pas čuvar, jer redovito laje ili „zagunđa“ kad čuje zvukove u hodniku, a zna biti i oštra, kad joj dosadi kakav mužjak u šetnji, koju obožava. Obožava i donositi lopticu, a posebice „žicati“. Naravno, ne novac nego hranu. Jedna je od najžešćih „žicerica“ koje znam. Koliko god se najela, ako ukućani još jedu, redovito umiljato gleda i uglavnom pristojno – pričajući na sebi svojstven način – traži još poneki zalogajčić.

Grebući po balkonskim vratima traži van, ali ne kad je hladno ili jako vruće. Još manje voli vlažno, kišovito vrijeme, kad samo nosićem proviri kroz vrata. Događalo se i da je gotovo na silu odvedem u šetnju prije kiše. Kao da osjeća da će uskoro početi padati. Očito je dobar kratkoročni prognostičar, a je li i dugoročni tek će se vidjeti. Naime, posljednjih je tjedana počela jesti i tražiti hranu znatno više nego prije pa pomislih kako možda sprema zalihe za hladnu i dugu zimu. Ako mi i ne pomogne u prognoziranju, kao svojevrsni antistresni terapeut, čini to od kad se znamo – jedina je žena u kući koja me sluša. Bez prigovaranja! Primjerice, kad kažem „kućica“ – ode u svoju kućicu i čeka keks, a na jutarnje „probudi Lunu“ hitro otrči u kćerkinu sobu, skoči na krevet i počne je lizati. Buđenje je neminovno. I to bez ljutnje, koju katkad uzrokuje budilica ili moj glas, koliko god milozvučan bio. Naravno, i nakon buđenja sretno i ponosno otrči u kućicu i čeka nagradu. A njezinim smo društvom nagrađeni i mi, jer obitelj sa psom i bez njega nije ista! Što li bi tek bilo da je uz Damu i Skitnica!?!?!