Miona Ševčik, novinarka i diplomatkinja

Natežem se s Milčecom već godinu dana; veli on: pa ne buš me valjda ti razočarala? Pa ne bum valjda? Ali kako izabrati glavne i sporedne likove; mačke i pese moga života, njih 15-ak, pokupljene sa zagrebačkih, istambulskih i tuzlanskih ulica. Prvo pesi.

Skupljala sam ih od djetinjstva i nasjedala na priče roditelja da im u stanu nije mjesto. Sve dok se jednoga divnog dana, u mojim dvadesetim, otac nije smilovao i od prijatelja na poklon dobio 2,5 mjesečnu škotsku ovčaricu Saru. Najpametniju od svih. Obožavala je teniske loptice, snijeg i Božić.  Loptice zato što je bila svjetska prvakinja u hvatanju u vis i u dalj. Snijeg zato što bi loptice zamijenila grudama, a Božić zbog maminih kolača zbog kojih bi sve ukućane  u te blagdanske dane  barem triput dnevno vodila do mjesta gdje stoje i cvilila dok ne dobije barem jedan. Živjela je 13 godina i uginula od starosti.

Njezin sin Princ rodio se carskim rezom na Veterinarskom faksu jer je imala samo njega i priroda joj nije signalizirala da bi trebala imati trudove. Porodu su asistirali studenti, izvadili ga polumrtvoga, dali mu umjetno disanje i masažu srca, i kada je oživio, nazvali ga „Princ student“. Mi smo ono student odbacili, zadržali  Princ, i tako ga tretirali. Kako ga Sara nije normalno kotila (nije mirisao na nju) prihvaćala ga je samo u hranjenju, a sve ostale za njegov život važne radnje  poput  masaže trbuščića nakon sisanja morali smo obavljati mi ukućani kroz dnevna i noćna dežurstva.  Meni  je, naravno, pripalo noćno i dobro sam se naradila ta dva mjeseca  jer se Princ po cijelu noć  prežderavao sâm na šest cica. To mu je pomoglo da izraste u ogromnog i predivnog lesijakoji je na Zrinjevcu (gdje smo šetali) bio poznat po obilaženju klupa. Ali ne zato da bi žicao hranu (poput Ramba od  Tihane Škrinjarić) nego da pozdravi sve prisutne ljude koje je volio više od pasa. Uginuo je s 9 godina od karcinoma bronhija. 

Njegov sin Pablo došao je u kuću kao treći škot, ali ne žuto-bijeli poput bake Sare i tate Princa, nego kao tzv. Blue merle colli (plavi lesi). Starci su tada već živjeli na moru u kući s vrtom, okruženi s izvjesnim brojem mačaka, ježeva i lastavica, i činilo se da ništa ne smeta još jedan pas. Otac  je pružao otpor tumačeći da u ovoj krizi nije normalno imati 3 psa, ali mi smo ga lukavo  slomili nagovorivši ga da samo ode pogledati štence u susjedno selo, kod mame crne "lesice".  Sjećam se kao danas;  stari je zakoračio u ograđeni boks, iz kućice je istrčalo plavo-srebrno klupko, otac ga je dignuo na ruke, prislonio na prsa i rekao – ovaj je naš! Pablo je bio najrazmaženiji od svih, obožavao se voziti u autu i brodu i redovito je sa starim išao u šopinge i u ribolov. Bio je najfotografiraniji pas lošinjsko-creskog arhipelaga jer se Talijani nisu mogli načuditi kako se to pas vozi u brodu, sjedeći poput čovjeka na krmi pasare. Za razliku od Sare i Princa, Pablo se vozio čak i u avionu, ali ta mu se vožnja ipak nije svidjela.  Uginuo je s 10 godina od karcinoma čeljusti.  

Dok sam polovicu života svojih lesijaživjela u Zagrebu (kada bih ih šetala sličila sam pastiru s ovcama), drugu polovicu sam odselila na mandat u Istanbul i osjećaj praznine bez životinja u kući počela nadoknađivati sakupljanjem mačaka. Vraćajući se sa jedne poslovne večere kući, pokraj ulaza u zgradu ugledala sam odrasloga crnog mačka odrezanoga repa kako šepa na jednu nogu. Pozvala sam ga, podragala, a mačak me zauzvrat veselo slijedio do stana. U stanu je dobio tunu iz konzerve i mlijeko, vjerojatno malo previše odjednom. U neko doba noći morala sam ga hitno vratiti na ulicu. Ali, već sutradan, mačak me   čekao na istome mjestu. Dobio je ime Ken i postao moj prvi istanbulski ljubimac. 

Ubrzo nakon Kena stigao je i Barbie. Za vrijeme velikih jesenjih kiša u Istanbulu jedno bijelo čupavo mače očajno je dozivalo s grane drveta. Mokar kao miš sklupčao mi se ispod balonera dok sam ga nosila do stana. Ken ga je oduševljeno dočekao i cijelog izlizao. Mačić je imao toliko lijepu glavicu da sam bila uvjerena da je ženka i shodno tome nazvala ga Barbie. Kasnije se otkrilo da je zapravo bio mužjak, a tajna njegove ljepote bila je u genima miješanim između  turske angore i turske van mačke. Van geni učinili su ga posebnim i po tome što je obožavao vodu, spavao u lavabou  i pio iz slavine.

Moju treću istanbulsku mačku mi je jednoga jutra na vrata  donijela susjeda Turkinja. Mačka je bila toliko prehlađena da je imala posve zatvorene oči, i gomilu debelih krasta na nosu i ustima. Čim sam je uzela na ruke počela je presti, jedva  liznula  toplo mlijeko, i legla ispod radijatora. Vrativši se s posla zatekla sam je u istoj pozi, na istome mjestu. Puna dva tjedna trajalo je njezino liječenje injekcijama antibiotika, a kada su kraste otpale i oči se otvorile, izronila je preslatka mala ženkica i dobila ime Bejbi.      

S te tri mačke provela sam svoje istanbulske dane u slozi, ljubavi i razmaženosti sve dok se nije dogodila tragedija. Moja majka došla mi je u posjet sa  Pablom (Sara i Princ u međuvremenu su uginuli) i nakon mjesec dana idiličnoga pseće-mačjeg suživota Bejbi je slučajno izjurila iz stana. Plaha i sitna kakva je bila od istanbulske je  vreve i drugih mačaka pobjegla na drvo i počela očajnički zvati upomoć.  Mama i ja tješile smo je s balkona čekajući večer da se vreva smiri i da je nagovorimo da siđe. Razum je govorio da je tako najpametnije. Ali… mama je bila mekšeg srca. Meni iza leđa, odlučila joj je pomoći na posve krivi način. Opasno se približila drvetu i nezavršenom gradilištu i povukla suhu granu da mački pomogne da siđe. Grana je pukla, mama je izgubila ravnotežu, pala u betonsku rupu i na mjestu poginula. Bilo je to 18. srpnja 2005. godine u 20 sati i 10 minuta. Bejbi je sišla sama, te noći, ne znam kada. Našla sam je sutradan.

Šest mjeseci kasnije, ja u sedmom mjesecu trudnoće, moj suprug,  Ken, Barbi, Bejbi i Pablo krenuli smo na 17 sati dugi put od Istanbula do Zagreba, povratak s mandata u Istanbulu.  U avion nas nisu htjeli pa su diplomatske tablice na autu pomogle  da začuđeni carinici ne postavljaju previše pitanja. Putovali smo sporo jer je Pablo neprestano povraćao (uznapredovali karcinom), mačke neprestano mijaukale, a ja neprestano tražila toalete.  Te zime u Zagrebu rodila se Lara, mačke su živjele s nama, ali  Pabla smo  morali eutanazirati. Toga ljeta Bejbi  je na moru pronašla nove vlasnike,  i ona je jedina životinja koje sam se odrekla jer me podsjećala na smrt majke. Ken je eutanaziran godinu dana kasnije u napadu krize od mačjeg aidsa, a Barbie je pao sa zagrebačkog krova po kojemu je sigurno šetao tri godine.

Koliko suza, koliko patnje za svima njima? Neopisivo! U trenucima sam mislila da ću odustati od te ljubavi jer mi donosi previše boli.  Ali, kada nešto voliš onda bez toga ne možeš. I s mandata u Tuzli koji je uslijedio, sa ceste smo pokupili 3 psa, jedan je nestao, a dvoje i sada uživa u velikoj slobodi, ljubavi i komforu na gruntu moje svekrve. U očaju nakon pada Barbija s krova turski mi je veterinar pronašao, cijepio i  sterilizirao novog turskog van mačka Pandu kojeg mi je kolega  avionom donio iz Istanbula, koji je sa nama  proputovao pola svijeta, i kojega je prije 3 mjeseca pregazio  auto kod svekrvinog grunta. Tamo je nestala i mačka Marta donesena iz Tuzle i njezin mačić  Slindro….  I ima toga još,  malo  previše za ovaj tekst.

Ludo? Pretjerano? Nebitno. To je moj život, moj put i moj izbor. A sudbina se,  kao slučajno, pobrine da baš meni  na  put  stavi  uvijek neku novu životinju. Valjda  i one znaju gdje je dobro. Pa makar i kratko trajalo….