S užeta je poskidala košulje, majice i gaće, komad po komad donijela pred ulazna vrata. Kroz prozor se uvukla u automobil, s volana skinula krznenu presvlaku, iz pretinca izvukla kutiju hitne pomoći, a iz prtljažnika zamotuljak s iznošenom odjećom namijenjenenom Crvenom križu...

            I sve to, čak i donekle uredno, poslagala pred kućna vrata. Usput nije zaboravila na plastičnu vreću sa smećem, koju je rastrgala bez reda.. I da dalje ne nabrajam.

I tako sam jutros pred kućnim vratima naišao na pravi ruml iliti krš. I najprije sm morao sve to raskrčiti da bi mogao izaći.

            Zove se Dina. Kujica, mladunče mješanca hrvatskog ovčara od jesenas. Kažu da jesenski okot nije dobar kao proljetni, čime bih se, poslije još jednog rumla, svakako složio. Tješe me da je svako mladunče manje-više zaigrano i da će kujica Dina biti bolja kad malo poodraste. Ali treba to dočekati. I izdržati. Tzv. odrastanje...

            Koliko puta mi je došlo da je zadavima! Ili joj barem opalim jedan pošteni vritnjak, ali tu su djeca. Još bi mogla pomisliti da im je otac pasomrzac. Sreća je da je za unuke još prerano, jer u protivnom ta bi se objeda prenijela i proširila i na djeda. Pa zamislite ovo: djed pasomrzac!

           Inače, sa psima nemam sreće. Dosad sam uglavnom držao mješance. Izuzev Kinfe, koji je bio čistokrvni koker španijel, i to reprezentativni primjerak svoje plemenite sorte. Jedino, kaj je imal svoje mušice. Uz ostalo bio je izraziti ženomrzac! Sav ženski rod u kući mi je zamalo podavio. Morao sam ga dati odstraniti jer ipak nisam mogao mirno gledati kako s uživancijom grize ženske!

           Miki, Linda i Maša nisu bili plemenita roda, zato su bili bolji, ali utoliko nesretniji. U kratkom razmaku ljubimci su na cesti ispred kuće završili ispod automobila.

Miki mi je bio najviše po volji. Nenametljiv, ali strog, kompletna ličnost. A Maša je bila veseli žućko, mlado i umiljato štene. Djeca su me uspjela nagovoriti da Mašu povedemo sa sobom na more. Na plaži u Crikvenici smjesta je osvojila čak i rezervirane njemačke turiste, tj. turistkinje. Preplanula Njemica se toliko oduševila bukovačkim cuckom da se drznula doći pitati da koje je pas pasmine? 'Čistokrvni džukac', uzvratim važno, na što je ona 'cimerfrajica' oduševljeno cmoknula ispucanim usnama, uvjerena da je posrijedi rijetka i osobito plemenita pasmina...

             Psi su u životu ipak nešto drugo nego u literaturi: Moj Miki, moje kuje Linda, Maša, pogotovo Dina, da ne spominjem u trenutku dok ovo pišem, i aktualnu čistokrvnu  njemačku ovčarku Anteu, u mnogočemu se razlikuju od Londonova Vučka, Čehovljeve Kaštanke, Nazorova Šarle, Goranove Bure ili onog prpošnog Matoševog Fifija, koji u sparnom danu na terasi Velike kavane na Jelačić trgu zapiša našeg dremljivog i pripitog purgera...

           I sam sam jedno poglavlje u svojoj knjizi posvetio psu – Campiju, tako da su moji veliki i mali čitatelji uvjereni kako ja izuzetno volim pse.

            A kaj da poslije ovog spomenutog rumla iliti krša pred kućnim vratima mislim o Dini? Ukućani me tješe kako je to samo znak privrženosti psa kući koju čuva. Kako je to poznato iz pseće psihologije...

            Ah, ti bokca, ako ovo s Dinom duže potraje, morat ću pozvati psihijatra – ili kuji ili sebi!