Mladenka Šarić , novinarka, politička komentatorica na Portalu i na TV.

            Kad je prije tri i pol godine, sasvim slučajno, ušla u naš život bila je uplašena mrvica, koju je dobra duša Maja Ananić kratko vrijeme prije našeg susreta spasila iz kontejnera za smeće negdje kod Petrinje. Mislili su da neće preživjeti. Lizala je smeće i prašinu oko sebe, bila puna buha i ranica. Ali, moja je mrvica bila od čelika. Preživjela je i danas nema u njezinoj duši nimalo sjećanja na traumu koju je preživjela. Barem ja tako mislim. Ili se nada.
            Moja mala mješanka, tipična hrvatska džukelica, i leglo njezine braće i sestara, koji su također bili nemilosrdno bačeni u kontejner, nije bila dovoljno atraktivna da bi je neki ljudi uzeli i pružili joj dom. Bili su smetnja koje se trebalo brzo riješiti. Meni je ona najplemenitija, najčistija, najdraža, najpametnija, najveselija... To je moja Lola. Vesela, šašava, tvrdoglava... Ljubav koju nam daje to psetance i učinilo nas je boljima. Sasvim sigurno! Takva bezuvjetna ljubav i predavanje teško se s ičim mogu usporediti.
            Kad se danas prisjećam našeg zajedničkog početka, vidim je kako prvu večer kad je stigla liježe na jednu krpu koju smo stavili pokraj vrata za brisanje nogu, jer bio je hladan i kišovit studeni, i tamo sklupčana kao mali pužić spava. Dali smo mi njoj lijepu košaru, ali ona se iskobeljala iz nje i našla mjesto pokraj vrata. Bilo je to tužno. Ali, srećom nije trajalo dugo. Kad gledam dalje, vidim je kako se igra s pelenom koju sam joj kupila jer se na tome psi, kako su mi tada kazali, lakše nauče da ne smiju piškiti po kući. Lolici ta pelena nije bila „piškilište“ već igrališe. Uporno je na njoj pokušavala iskopati rupu, sve dok je na koncu nije pretvorila u gomilu papirnatih čuperaka koji su se razvukli po kući. Lolica je brzo naučila gdje se piški i pelenica je otperjala iz kuće,
            Vidim je kako onako malena skače na krevet i ljubi me. Pa je opet vidim kako onako sitna drži stražu na terasi i čuva cijeli kvart. U prvo sam vrijeme sumnjala da je četveronožna mršavica nijema. Ta se mala uopće nije glasala. Ali, kad je jednom prolajala, više se nije zaustavila. Vidim njezin prvi susret s morem, kad je krenula piti, pa se začuđena zaustavila i pogledala me s pitanjem u očima: „Kakvu si mi to vodu dala...“ Vidim je i kako panično pliva za mnom kad me je prvi put vidjela u moru. Dojurila je kroz vodu, sopćući i pljujući, stigla do mene, i kad je vidjela da je sve u redu, okrenula se i vratila na obalu. No, nije skidala oka s mene, naravno. Što je sigurno, sigurno je.
Moja je Lola slobodni duh. S jedne strane plaha kao da se boji svoje sjene, a s druge, neobuzdana i zaigrana. Jednim okom uvijek gleda gdje sam, pa često u šetnji šumom igram s njome skrivača. I uvijek me razveseli i raznježi kad skrivena iza stabla gledam kako zastane, pa gleda oko sebe, pa pogleda u smjeru iz kojeg smo došli, pa još malo čeka hoću li se pojaviti, a onda brzinom vjetra trči natrag po svojim tragovima i skače od sreće kad me pronađe.
Lola ima neke svoje „neprijatelje“. Naprimjer, susjedova mačka, kojeg voli potjerati na šljivu i onda skakati sat vremena ispod stabla prema njemu ne bi li ga dosegnula. „Neprijatelji“ su joj i kamioni i kombiji. Kad ih vidi poludi. Jednom je trčala za nekim golemim kamionom, ja za njom, a svi na cesti su stajali i čekali rasplet. Bilo je dramatično, a sad kad se toga sjetim, i to mi izmami osmijeh. Inače, osmijeh je veliki dar koji pas donese svome čovjeku. Kad god pomislim na Lolicu, uhvatim se kako se smiješim jer je to misao puna topline i ljubavi.
Lolica nema puno ograničenja, ali to ne znači da je ona gazdarica u našem domu. Za nas je ona jednostavno dio obitelji, što znači da, recimo, smije spavati na krevetu, smotati se u naslonjaču, valjati se po kauču... Svatko, naravno, ima pravo odrediti prostor koji će dati na korištenje svome psu. Ali, onaj tko ne dopušta svome psu da se sklupča pored njega, naprimjer, dok gleda televiziju, neće osjetiti kako je to slatko kad ti se jedno milo stvorenje smota u pregibu iza koljena, stavi glavu na tvoju nogu i potpuno se preda osjećaju zaštićenosti. Upravo tako se sklupčala pored mojih nogu i sad dok pišem ovaj tekst o njoj.  
Volim moju Lolu više od mnogih ljudi koje poznajem. U nje nema prijetvornosti, nema igrica i podmetanja. Ona je čista ljubav. I kad god je pogledam mislim kako sam ikad mogla bez nje...