Tatjana Jurić
„Baku smo spremili u kutiju... kao i Brunu!“
Možda će vas ova rečenica moje tada četverogodišnje nećakinje Zoje šokirati, ali znate klince… A znate i život... Neki u njega dolaze, neki odlaze. Oni koji dolaze donose neopisivu radost. Oni koji odlaze, odnesu sa sobom i djelić nas samih! Kada je Bruno, naš prekrasni obiteljski bokser, dolazio u naše živote, nitko nije mogao ni pretpostaviti koliko će sreće to biće sa sobom donijeti! Toliko da je mama, kada je prvi puta ostala s njime sama, doma uz šparet, satima šutke stajala samo da ga ne probudi.
Ostala je sama sa psom kojega je brat tek bio doveo iz Mađarske. Bio je već odrastao kada je došao u Zagreb. Kao mali, na fotelju nije mogao sam, trčao bi trčao pa se od umora valjda onesvijestio i na licu mjesta zaspao, jeo je sve daljinske redom, radio nered – samo takav... a sada je pokraj mame spavalo tele od gotovo 50 kila. Nije to očekivala! Na prvu, Bruno je izgledao pomalo zastrašujuće. Opasno čak. Ali, samo onima koji nimalo ne poznaju pse. Na drugu, treću i petu: Bruno je bio naša obiteljska beba!
Kada je Zoja dolazila u našu obitelj, zbog njezina dolaska, svi smo se pomalo brinuli. Pa kako će ta mala beba uz tako velikog psa? A zatim… brinuli smo se za Brunu! U hodalici, ona je jurila njega; on je bježao – od nje! Prohodala je oslanjajući se na njega, zaštitnički je čuvao njezina kolica kad god bi netko od prolaznika zastao pozdraviti... mogla je s njim što god je htjela! Lupati ga knjigom po glavi, vući za uši, vikati… Bruno je imao samo jednu misiju: čuvati malu Zoju, najmlađu članicu naše obitelji. Nešto stariju Zojinu tetu, mene, Bruno je – vodio u šetnju! On mene, da, dobro ste pročitali. Jer… ako Bruno hoće na onu stranu, idemo na onu stranu! Pa imao je više kila od mene, što sam mogla. Uzeti ga u ruke?! Ruku na srce, vodio je u šetnju i moga ćaću, Zojinog didu... Iako čovjek ipak ima nešto više kila!
...Bruno je otišao jednoga ljeta. Posve iznenada... još imam njegovu posljednju fotku. Kao i sve ostale, naravno! Bruno je otišao i... „spremili smo ga u kutiju“. Daaa, Zoja! U ku-ti-ju!
Jednoga dana, jedne zime, i baka je otišla. I? Pogađate… „spremili smo je u kutiju, baš kao i Brunu“. Zoja je to tako jednostavno objašnjavala. Bruno ju je naučio tome – najljepši trenuci u životu toliko su jednostavni, a ona je to onda učila nas!
Zato su psi toliko diiivni! Uče nas stvarima za koje mislimo da ih znamo, podsjete na trenutke za koje smo mislili da smo ih zaboravili i izmame osmijeh na lice i kada nam se učini da imamo loš dan!
...Vrijeme ide. Ali, Zoja i dandanas, godinama nakon, iako jako dobro shvaća o kakvim je tu kutijama ponekad riječ… dobro zna i živo pamti tko su i baka i Bruno.
Članovi naših obitelji. Ravnopravni! Nekome će to zazvučati pomalo neshvatljivo, ali upravo je tako. Vlasnici kućnih ljubimaca ne rade razlike između članova svojih obitelji.
Svi su oni ravnopravni članovi. Ravnopravni, ako ne i povlašteni!
Zoja danas ide u školu, „slučaj Kutija“ se uz smiješak i poneku suzu prepričava na obiteljskim ručkovima, a mlađa nećakinja Živa tek treba po glavi početi lupati našu Jack, obiteljsku bostonsku terijerku. Koja također trči, trči pa zaspe, koja te podsjeti na sve tvoje kutije i koja te iste kutije čini toooliko živima!
Tako to ide. Stvaraš uspomene samo da bi ih jednog dana mogao spremiti. Spremiš uspomene u kutije. Ali kutije su uvijek tu! Stoje negdje duboko u tebi i ako želite u svome životu neku novu, veliku životnu radost – udomite psa. Udomite radije. Ili kupite, ako baš želite. Neka u vašu obitelj dođe u kutiji s velikom, najvećom mašnom. Ako još niste probali tu radost, tek ćete potom shvatiti koliko sreće se nalazi – po raznoraznim životnim kutijama! Osobito u onima koje skrivaju čovjekova najboljeg prijatelja... Brunu, Jack... Ili kako god će se vaša zvijer-beba zvati…
I da… vidjeti svoju djecu i psa u zajedničkoj igri… za mene… to je čisti, najčišći prizor iskonske, životne sreće. Ne propustite priliku osjetiti svu silinu nečega toliko jakog!
Ljube vas svi članovi familije Juric.
I ravnopravni i povlašteni!