Ljerka Njerš, legendarna keramičarka i grafičarka

Ona je bila prava mačka. Izrodila je 6 prekrasnih šarenih mačića koji joj nisu bili ni prvi ni posljednji (avaj!). Sa svojim golemim trbuhom ugurala se u našu svakodnevnicu. Nije joj trebalo puno. Čim je jednom dobila hranu - stalno je navraćala. Nemilosrdno je tjerala naše „domaće“ mačke, trebalo se dovijati kako i njih nahraniti a da ona to ne primjeti. Stvarala je svoj teren za svoje potomstvo... Uz to je bila umiljata: prekrasna, lukava – za čas bi uletila u kuću i eto je, mazi se, pod parolom „molim jesti“, za male, naravno - kroz njen želudac. Tko bi ju odbio. Zar nije lavica ista, kad bira teren za svoje mlade, kad ih štiti? O, tako zna koliko su ugroženi ti mali slatki stvorovi... Što se akumuliralo u toj današnjoj mački a došlo iz pradavnih vremena da ona ponavlja gestu praroditelja donoseći mačićima i hranu i igračku? Zar nije i mali medo nedavno stradao idući za svojom majkom, gladan, ravno preko novog autoputa, nije znao prometna pravila, osim onog da ide za majkom, za toplinom i hranom, tako je bio gladan... I on je morao nestati s lica zemlje, samo zato jer je bio bezpomoćan, majka je stradala pod kotačima, tekovinama civilizacije. Nije ga mogla sačuvati. Zar nisu i naši preci dizali zidove, gradili utvrde da bi svoje pleme, svoju djecu, zaštitili od „Huna i Avara“? Zar se danas sve ne ponavlja iako imamo gotovo sve: stanove, tople i komforne – ipak dižemo zajmove u bankama da bi imali više? Da smo sigurniji dižu se vojske i avioni, stvara se oružje, sve smrtonosnije, dok se istovremeno dijeli Nobelova nagrada za mir? Sve znamo, skoro sve znamo ali premalo gledamo i učimo od mačke, premalo gledamo u oblake i ništa nam ne pomaže da bi shvatili kako se to radi. I tako naša mačka koja je imala sve u svom mačjem životu: mačju hranu, pijesak, mlijeko za svoje prekrasne mačiće, koji su živjeli u toplom gnijezdu i sretno rasli ipak, jedno jutro... što je to sad?... Odakle čevapčići, 6 čevapa, starih tvrdih pred njima. Ali da – to je. Ona ih je donijela odnekud. Svakom mačiću po jedan, za igru, nek se uče, šapicama nek ga čuškaju, grickaju... Iza toga došao je i mali mišić na red.

Režali su iznad njega od sreće i slasti. Prave zvjerčice. Tko bi si mislio. Sve je to sama donijela, jedan po jedan ćevap u svojim zubima za svoju djecu. Ali sve to znamo od pamtivjeka. I što sad? Nemožete ni zamisliti ali i mačke imaju svoju sudbinu. Mislite da izmišljam? Izašla je rano da im još nešto donese, morala je na cestu i ... lupio ju je auto. Pomislit će te „još jedna pregažena maca na cesti..“

Užasno, ali događa se. Ne samo mačkama. I tako ...ostadoše nam mačići. Šest komada. Prekrasni i mama ih je već sve naučila – mogu u život. Bili su i na televiziji, i javiše se ljudi, hoće mačiće.

Gospođa hoće jednog žuto-bijelo-crnog. Imamo. Na koncu
uzela je tri, tako su divni - za igru svom bolesnom djetetu. Zatim gospodin hoće dva odjednom, ni ne pita kakvi su, samo da se igraju, jer on je u mirovini, hoće veselje za sebe i svoje unuke... I tako život se vrti – jedna lijepa mama mačka prenijela je život dalje, na veselje mnogima od nas...