Igor Mandić

Muki, Pufica, Akiba, Mak, Sissy, Coco, Panda, Don Cico: ovo su imena mačaka koje su prošle mojim životom, obilježivši me više nego susreti s mnogim ljudima. Kako sam odavno napisao, „da je mačka put među ljude“, radije bih ovako konkretno, poimence nešto o njima zapisao, nego da padam u trans općenitosti (crpeći asocijacije i podatke iz povijesnoga znanja o tome kako su mačke odomaćile ljude, prisilivši nas da im pjevamo ditirambe).

„Mačko ovisnici“ ponekad vole takve apstrakcije, kao i oni profesionalni  „humanisti“, koji paušalno ljube cijelo čovječanstvo, a prvome prosjaku ne bi udijelili milostinju.

Zapravo, za muškarce je mačka - put(ovanje) među žene. Prvi mačak kojega sam imao čast upoznati, bio je Muki, crno-bijeli olučar, pokućarac/dvorištarac, koji je boravio u obitelji gđe Cvijete, koja me je bila prihvatila za podstanara kad sam se 1965. definitivno nastanio u Zagrebu (nakon diplomiranja i odsluženja vojnoga roka), odlučivši se u njemu probijati. Eh, ali poanta je bila u mlađoj „gazdarici“, kćerki ljepotici, nekoliko godina mlađoj od mene (baš taman), koja je rečenoga Mukija mazila i gladila. Odmah sam shvatio - premda, kao Dalmatinac, tada još nesviknut na mačke - da moj put do njena srca vodi preko Mukijevih leđa. On se među nas postavio kao ljubavni posrednik, a sve nježnosti koje sam mu svakodnevno i obilato iskazivao, imale su smisla najviše dok sam istovremeno mogao gledati tu sočnu i putenu djevojku. Dugo vremena samo pasući po njenim oblinama, zapravo sam joj očitavao svoje želje, pretočene u tepanje mačku. Kad smo se za koju godinu vjenčali, Muki kao da je obavio svoj zadatak i nakon rođenja naše kćerke, naprosto se povukao, nestao je. No, njegov dobri duh preselio se u druge mačke, koje nam je sudbina znala namijeniti.

Pufica, ohola dugodlaka trobojna maca (kornjačevina s bijelim), prva je od njih imala nesreću osjetiti teškoću življenja u visokoj zgradi (recimo neboderu). Kako se tvrdoglavo željela useliti baš u sobu, u koju je nismo puštali (klasična greška: mački, kao ni ženi, ne može se ostaviti tajnu na dohvat), jedne je olujne noći s ruba balkona, na 12. katu, preskakivala na prozorski rub te sobice i - završila je na betonu. A, onda se k nama uselio sijamski mačor Akiba - kojega je moja žena nabavila iz legla dr Svjetličića, koje je bilo jedno od prvih kod nas - postajući najboljim drugarom naše kćeri. Njegove ljubičaste oči trajno su nas fiksirale (a ljubitelji sijamaca, vole fantazirati o njihovoj „tajanstvenost“) i pokazivale razumijevanje za naše slabosti. Skakanjem na kvaku otvarao je sobna vrata i time oduševljavao goste, a s nama je proživljavao neke naše dogodovštine: tako smo ga žena i ja, jednoga ljeta vodili na „robinzonsko“ ljetovanje. Na putu za Kornate, na nekome pustome školju, plandovali smo potpuno sami, samo što su ribari navraćali da nam prodaju nešto iz noćnoga ulova. Bez struje i tekuće vode, na tome nenastanjenome školju, u kamenoj izbi, tik uz more, jedino što nam je pokvarilo raspoloženje bilo je to, da je Akiba nestao prvoga dana. Moja je žena proplakala čitav školj uzduž i poprijeko, tražeći ga i dozivajući među suhozidima, zavirijući u „bunje“, a ja sam u kajiću oplovio školj, čak smo iz mjesta na susjednome otoku doveli lovce s psima-štakorašima, ali Akibi ni traga. Kako se taj „tepison“ mačak, koji do tada nije šapom stao na zemlju, a kojemu je hrana posluživana na tanjuriću, kako se taj razmaženko mogao snaći u za njega, ipak divljini? Što je mogao jesti: gušterice, cvrčke, leptire, račiće? kako bilo, ali kad je došao dan našeg odlaska, Akiba se pojavio pred nama, zdrav i dobra izgleda i kao da nas je šeretski pitao:“Pa što ste se uzbunili, ja sam stalno ovdje i čekam i čekam da me vratite u civilizaciju!“ Preživio je Akiba, s nama, punih 19 godina, ostavivši brojno potomstvo, dakako iz vremena dok je bio mužjak (a prije te okrutne ljudske potrebe škopljenja!), rasuto širom ondašnje Jugoslavije (što će reći da su njegove kopije danas negdje u inozemstvu: tajanstveni su putovi rasplođavanja).

Usporedo s Akibom (nadživjevši ovoga nekoliko godina), kod nas se bio razvaganio prugasti, „obični“ mačak Mak, koji me je marljivo pratio u mojem najboljem - razdebljavanju (kako sam ja bio prelazio stotku, on je postigao nekih 10 kg). Stoga sam naše prehrambene navike zajedno opisivao u jednoj, svojevremeno, tjednoj kolumni o televiziji ( u „Studiju“), pa kako sam o njemu pisao kao o „mome malom prijaškome mačku Maku“, na koncu je on postao poznatiji od mene. Njega smo malo preuranjeno dali kastrirati - to je ionako, ono „što žena hoće!“ - pa nije mnogo ometao novodošavšu Sissy (ponovno jedna kornjačevinasta s bijelim) koja je s jednim „perzijcem“ brzo omacila tri mačića: Pandu, Cocu i Mora. Porodila je doslovno pod mojim nogama, pred foteljom, jer se nije htjela skrasiti tamo gdje smo joj pružali udobnost: može biti da se hvalisala, a bila je dobra mati dok je trebalo. Potpuno crni Moro otišao je našoj kćeri i zetu u Švicarsku, a kod nas je ostao Panda, crno-bijeli („harlekin“) mačak, koji je brzo dobio svoje tenkovske dimenzije (skoro kao Mak).

Moja najdraža, Coco (kao Chanel), trobojna, dimasta, vižljasta i umiljata, mogla je od mene činiti što god bi joj se prohtjelo ( a ja sam nju čak nosio u zubima, držeći je za šiju kao mačka). No, s godinu i pol dana odjednom je naprasno presvisnula ( srčana kljenut, što li?). Dok sam te noći zdvajao (blago rečeno), odjednom se odnekuda u mračnoj sobi, negdje na stropu, začuo šturak svojim intenzivnim zrikanjem. Kako desetljećima nismo imali takvu zgodu - otkuda ta beštijica tako visoko? - počeo sam sebe uvjeravati da je došlo do seljenja duše, te da to u zrikavcu pjeva moja Coco, tješeći me zbog neizbježnosti. I onda, kako mačkoovisnici ne znaju za mjeru, kao da nije bilo dosta toga ljubavnoga gubitka, morao sam se prije dvije godine dati ponovno posvojiti od novodošavšega mačića, prozvanoga Don Cico (žuti, dugodlaki, kojeg je veterinar odmah svrstao u "red tabby"). Sada nam, dakle ženi i meni gospodare Sissy, Panda i Don Cico, a mi im služimo koliko možemo.

Ali, za kraj, ovom prigodom, nešto ružno: naime, grč nelagodnosti osjetim svaki put kad se sjetim da sam Akibu, Maka i Coco morao zakopavati negdje u okolnim šumarcima, pokraj divljih staza, budući da u Zagrebu nemamo životinjsko groblje. Krivo mi je što sam ta stvorenja, koja sam grlio i mazio, bio primoran primitivno zatrpati, tako da im se ni traga ne zna! Ali Don Cicu ne prepuštam tatkvome anonimnome grobu (ukoliko me ne nadživi, nikad se ne zna?) već ću ga sahraniti u mramornome sarkofagu, u aleji velikana, u Mirogojskim arkadama.