Zaigrana na mom stolu s računalima, pisačima i skenerima, plus zamršenim snopovima produžnih kablova, i tko zna koliko bi ta igra potrajala da mače nije primijetilo odškrinuto prozorsko krilo. Tih desetak odškrinutih centimetara vanjskoga svijeta majušnu Vilu toliko je privuklo da se u samo jednom sitnom skoku s nutarnje prozorske klupčice našla na vanjskoj i promijenila ne samo strane na prozoru visokog prizemlja, nego i strane dvaju različitih svjetova. Unutra likovi s malih i velikih ekrana, slike ukočene i u pokretu, zavisno o željama ukućana i o daljinskom upravljaču. S vanjske strane prozora, nema mjerila, promjena ili, ne daj bog, daljinskog. Sve je dovoljno blizu i stvarno da si i sam unutra na prirodnom ekranu ili zaslonu života, s kojeg pirka, leluja, cvrkuće, kriješti ili laje. I prvi se put u životu mala Vila na vanjskoj prozorskoj klupčici  poželi predati vanjskom svijetu s cvrkutanjem i prhanjem vrabaca, sjenica i kosova s grana susjednog bora, breze, gologa i japanske trešnje. Kako znamo da naša mačkica, zapravo malo dijete od mačke, ne može znati za razlike pokreta na ekranu, i one vani na krošnji, zanese se i podignutom šapicom zanjiše. U trenutku pada s prozora proizvede paničan krik, koji smjesta pokrene ukućane. Sve tri generacije s visokog prizemlja i s kata sruče se na opločeno parkiralište na kojem je „parkirala“ šaka jada od našeg novog kućnog ljubimca. Od naše Vile, koja nije čak bila ni Vila, nego...

               Dežurni veterinar na Veterinarskom fakultetu u Heinzelovoj, slavodobitno izvijesti kako pacijent, srećom, nema unutarnjeg krvarenja, čega smo se, nakon pada s tri metra visine na beton,  najviše bojali. Mladi veterinar preko pulta postao nam tako pravi junak i naš dobročinitelj s dobrim vijestima..

               „A ime?“, pita, na što mu Ivek spremno odgovara:

               „Pa, Vila. Naša Vila“.

               „Ali više bi mu odgovaralo ime Vilim ili Vilko!“, kroz osmjeh primijeti veterinar!

               „Hoćete reći da...“, zausti i Jana, koja se u pratnji našla s mlađim bratom i mamom Anom, a kojima je deda poslužio samo kao vozač kola „hitne pomoći“.

               „Hoću reći, djeco, da vi imate muškića, a ne ženku! Dakle, odlučite se.

               „Ako ne može Vila“, brzopotezno Jana izvuče rješenje, „:neka bude Vilibald“!

               Sa sestrom se složio i Ivan, jer su oboje gledali aktualnu televizijsku seriju u kojoj su se mladi početnici natjecali u pjevanju. Djeca su imala zajedničkog kandidata. dugokosog Vilibalda..

               U automobilu na povratku s Veterine, unuci su mi s razlogom pljusnuli u lice uvredu: da kakva sam ja to „mama“, kad ne znam je li mi u krilu prede mačka ili mačak?!

               A „mama“ sam mačetu postao jedne večeri kad su se Ana i Jana vraćale iz grada. Uzbuđeno su u moju sobu upale s ganutljivom pričom o nesretnom mačetu pokraj uličnog kontejnera. Toliko su bile napaljene na to nesretno i napušteno mladunče, tako da je dovoljan bio pokret moje glave prema vratima. Izletjele su iz kuće i nije prošlo pet minuta da sam u naručju držao tu „šačicu jada“. Drhturila je, dok nije osjetila toplinu mojeg naručja i otkrila svoju novu životnu nadu.

               „Vidi ovo! Deda joj je mama!“, veselo je prokomentirala Jana. „Pa da, cicanje  brade mače je zamijenilo za svoju mamu!“.

               Tako se još neko vrijeme nastavilo sa šalama i zadirkivanja na moj račun, dok se podsmjesi triju generacija u kući nisu pretvorili u otvorenu zavist. Sve veći, brži i otporniji mačak Vilibald, umoran od cjelodnevnih utrka s ostalim mačkama iz susjedstva. ili skakanjem za muhama, bumbarima i leptirima, osjetio bi potrebu uvaliti se u nečije toplo krilo.  

               „Samo, pitamo se u čije krilo?“, izlazila bi zavist iz svih triju generacija.

               „E, pa, da“, uzvratio bih njihovom forom: „Nek' se zna tko je našem Vilibaldu mama“!