Već je prošao Božić. Moja želja da dobijem psa se opet nije ostvarila. Opet razočarenje i ono isto pitanje: „Zašto mi roditelji ne žele kupiti psa? Znaju da se mogu brinuti o njemu, pa već sam velika.“ I koliko god sam ih uvjeravala da sam spremna preuzeti i najmanju odgovornost, oni nisu htjeli niti pomisliti o kupnji psa. Onda je početkom siječnja tatin prijatelj počeo pričati tati kako je udomio psa iz Noine arke i da je to najbolja stvar koju je napravio. Ja sam sve vrijeme bila pokraj njih. Pitala sam tatu zašto mi ne bismo udomili psa. Tata je i dalje bio protiv toga, ali smo se tatin prijatelj i ja, unatoč svemu, dogovorili da zajedno idemo pogledati pse i dogovor je pao. Uzbuđenje i iščekivanje je raslo iz dana u dan. 

        Napokon, sjedamo u auto i dolazimo u Dumovec. Odlazim do boksa sa štencima, pitam volontera: „Pa gdje su ti mali štenci?“ Nije mi ni stigao odgovoriti, a već je izletilo desetak štenaca. Svaki poseban na svoj način. Crne, bijelo-crne, smeđe i smeđo-crne boje. Svi su žudjeli za malo pažnje. Najradije bih ih sve udomila! Gruntala sam u tako velikim potezima. Pogledi su moji zato bili sitni, ali precizni. Gledala sam ih i odabirala. U isto vrijeme sam bila sretna, tužna, bijesna i ganuta. Gledala sam ih sve i svi su mi bili jednako lijepi, ali nijedan od njih mi nije posebno „zapeo za oko“. Onda je odjednom izašla iz kućice ona. Mala, pospana, žuta ljepotica. Kada sam je podragala, znala sam da je ona ono što sam tražila. Odmah sam rekla:

         – Ovog psa želim! – rekla sam odlučno i glasno i odmah smo je izvadili iz boksa. Bila sam posve sigurna da je to ljubav na prvi pogled! Tjedan dana kasnije, 15. siječnja 2013. mama, tata i ja sjedamo u auto i idemo po malo žuto stvorenje kojem sam se veselila više nego ičemu na svijetu. Dolazimo u Dumovec, sređujemo papire i dovode nam nju, Lady. Imala je zamotanu šapu u zavoj i šavove na trbuhu. Iskreno... nije baš izgledala najbolje. Toplina u njezinim očima i izraz lica kada smo je stavili u auto sve su popravili. Odmah je stavila prednje šape preko sjedala i promatrala, a ja nisam skidala pogleda s nje. Kao da je znala da će sada imati vlastiti dom i puno ljubavi koja će biti samo njena. Prošlo je nekoliko mjeseci, a Lady je osvojila mnoga srca. Svi je susjedi već znaju i svaki put joj se obraduju kada je vide. Djecu obožava, a mačke poštuje. Da može, sigurna sam da bi progovorila… Nervozne ljude smiri, tužne oraspoloži, a sretne još više razveseli. Šetnje svaki dan po poljima koja nas okružuju, igranje i spavanje ispred peći po zimi njezina su svakodnevica. I kada je dan u školi loš, kada me svi ljute ili kad se jednostavno želim maknuti od svijeta, ona je uvijek tu i sve popravi. Tople okice, najveće uši na svijetu i isti onaj pogled kao i prije deset mjeseci… pogled pun ljubavi. Od tog dana potičem sve ljude da udome pse jer su ti psi najzahvalniji i prepuni ljubavi. I svoju malu prasicu ne bih za ništa na svijetu mijenjala. Jer je ona moja mala unikatna vrijednost u ovom svijetu ludila...