Nekad sam imao na dvorištu raznovrsne životinje i blago, kako smo pomalo pompozno zvali tzv. veliku stoku. Na dvorištu moga djetinjstva mukale su krave, rzali konji i roktale svinje. Puno je dvorište bilo pilića i kokoši, a znao bi se naći i puran za Božić ili guska za Sisvete ili Martinje. I da ne nabrajam dalje. To je i tako bilo drugo vrijeme i drugo dvorište. Dvorište mojeg djetinjstva na podsljemenskim bregima s prizemnicama, polukatnicama i pokojom jednokatnicom u kojoj je obvezno bil dućan ili buffet.

Nije bilo asfalta, ni automobilske linije do Maksimirske s tramvajem, a automobile si mogao na prste nabrojiti u jednom danu. Na glavnom križanju, gdje je sada lokalni birc „Zvižduk s Bukovca“, ispresijecan i okićen zebrama, ležećim policajcima i kontejnerima, bil je kvartovski dućan „Konzum“, s kajzericama, deset deka somerice, „jadrankom“ i kutijom bombona  „5O5 sa crtom“. Za mačke i peseke nije bilo još „Pet shopova“, s mokrom i krutom hranom, pa su se ti naši omiljeni kućni i dvorišni ljubimci prehranjivali ostacima s kuhinjskog stola. Nije bilo hrskanja granula iz konzervi ili vreća, kao danas, već su nam pune uši znale biti hrskanja svinjskih ili pilećih koštićki. Ta vrst pseće i mačje hrane  išla je u vremensku sliku nas periferijskih školaraca i malomaturanata koji smo se, ako bi nam se potrefilo, s Bukovca do tramvaja, vozili s bukovačkim foringašima koji su se svako jutro spuštali sa svojim trugama i platonima s brega u grad na odvoz zemljišta s velikih gradskih iskopa i gradilišta, kao što su maksimirski stadion ili prekosavski velesajam. A kad bi nas sreća poslužila, od okretišta u Maksimiru do prve tramvajske stanice otfurali bismo se na tramvajskom pulferu, i to točno do ugla naše školske Harambašićeve ulice.

Dolazak svake životinje, bila ona mala ili velika, događaj je za dvorište i za kuću. To više što se zna da je svaka i najmanja ljubimica ili ljubimac velika ljubav, ali i velika briga za novi režim života naših starih dvorišta. Pokušajte se prisjetiti događaja dolaska one šake jada od mačka kojeg smo kasnije nazvali Vilibald. Hrabrost pogađanja svakako je u mačkovu rođendanu. Već je navršio dvije godine, a kao da je jučer bilo kad su se navečer, s vraćanja  iz večernje škole za strane jezike, pojavile moja unuka Jana i mama joj Ana. Mačić je imao valjda dvadesetak dana i još je bio topao, kako se za kućne ljubimce, bačene u ulični kontejner, u našem kvartu zločesto govorilo. Članom naše obitelji postao je zahvaljujući uvjerljivom opisu nesretnog i rasplakanog mačića u izvedbi mojih cura. I, naravno, na moj mig odobravanja. I trebalo mu je neko vrijeme prilagođavanja kući i ukućanima  I vrsti ishrane. Od flašice s mlijekom, do konzervirane mokre hrane, kao i granula u vrećicama za svoj uzrast. Dok danas nema ništa protiv hrskanja granula svoga jedinog životinjskog prijatelja labradora Luckyja. Ali i mojeg osobnog uključena u mačji jutarnji obred, tj. obrok. Čim bi se u kući upalilo svjetlo, eto ti njega s nožicama na staklu balkonskih vrata. Do nedavno je bio prisiljen čekati pripremu labradorovog zajutarka. E, sada više nema čekanja! Nesmiljeno podigne labradorov plačljivi glas, pa tako već za drugi rođendan, danas  stasom liči na velikog labradora...