Maja Milčec, novinarka bez stalnog zaposlenja
Kad sam prije sedam i pol godina, na nagovor pokojnog dede, udomila malo bijelo siroče, još slijepu malu mačkicu, mislila sam – ma, bit' će to samo privremeno, pa ću je nekome uvaliti kad dođe malo sebi - nisam nimalo slutila da će mi se to drago stvorenje toliko zavući pod kožu i malo po malo - zauvijek osvojiti. Zove se Marica. Ime je, naime, došlo nekako spontano, nešto u izrazu njezine face kao da mi je govorilo da tak valjda izgledaju sve Marice.
Već od prvog dana Marica je bila toliko umiljata i nekako „posebna“, da tako kažem, kao da razumije o čemu razmišljam, govorim i kako se osjećam, tako da je odluka o davanju u dobre ruke otpala. Odlučila sam je razmaziti i redovito sam hodočastila po „pet shopovima“. Te kupi joj ovu igračku, te onu, pa najskuplju mačju klopu i kojekakve kerefeke. Tako sam jedan dan, puna poklona za moju micu, došla doma sva hepi, a dočekao me prazan stan. Marice nema. Mic, mic! Nema je. Sve sam pregledala, nema je nigdje. Čak sam je i u veš mašini tražila. Mislim si, pa nije mogla samo tako jednostavno nestati. Mic, mic! Ništa, idem pretražiti stubište i dvorište, pa nek se susjedi fućkaju kaj im se motam po zgradi i dozivam mačku. Moram je naći.
Puna dva sata tražila sam je posvuda i već me boljelo grlo od dozivanja i ja udri u plač. Nema je. Tužna i skrhana sjela sam na stepenice ispred ulaza zgrade i nastavila plakati. Već sam je počela oplakivati kao da je pokojna, kad ono iznebuha začujem piskavi „mijao“. Sagnem se i pogledam ispod stepenica i ugledam svoju malu bijelu flekicu.
- Di si bila?! Kak si dospjela ovdje?! Ha?!
I onda skužim da je pala s balkona. I to s drugog kata. I da joj ništa nije.
Od toga dana Marica je imala kod mene poseban režim. Spavala je samnom na jastuku, jela najbolju mačju hranu, imala najskuplji pijesak i hrpu umjetnih miševa za igru. Dopustila sam joj da hoda po kuhinjskim elementima i da skače na stol. Postala je moja „kraljica“. Sve me je sram da me netko čuo kako se s njom razgovaram kao da je čovjek. Ali to je moja Marica. S naglaskom na – posebna.
Nikad neću zaboraviti proslavu njezinog petog rođendana, koju smo moja sestra, nećakinja i ja izmislile i osmislile.
Moj tata je u to vrijeme dobio mačka, Vilibalda, i isto ga je razmazio. „Pozvale“ smo ga na rođendan. Sve smo organizirale nas tri gracije – tortu od Whiskasa sa pet svijećica, a sestra je upicanila Vilibalda stavivši mu crnu mašnu oko vrata pa je fakat izgledao kao fini mladi gospon.
Kad su se „gosti“ pojavili na vratima, bila sam oduševljena. Svi s punim rukama poklona i kerefeka za moju malu bijelu flekicu. A Vilibald u košari. Gospon s crnom mašnom. Pustile smo ga van, i on je malo njuškao po stanu dok smo mi dozivale slavljenicu. Smjestio se na tepih i elegantno prekrižio prednju šapu preko druge šape i ostao cool ležati. A Marice nema.
Prošlo je dvadeset minuta, nema je. Palimo svijećice na torti i pjevamo „Happy Birthday to You“, ni traga ni glasa od mačke. I onda se začuje režanje i puhanje. Svi smo se okrenuli da vidimo što se događa. Marica se sakrila iza vitrine i ne mrda s mjesta. Uvrijeđena je. Da kako smo to mi pozvali mačka na njezin teritorij, kako se usuđujemo i tome slično. E moja Marice, razočarala si nas. „Tortu“ smo dali Vilibaldu da pojede, a Marica nek se fućka kad se neće pristojno ponašati.
Prošlo je od tada dvije i pol godine i Marica se fino, „ugodno popunila“ i zaokružila. Razmažena i svojeglava, vječito u kuhinji u fektanju hrane. Da se i ne spominje gdje spava. Na mojem jastuku, razumije se. Marica moja Carica.