Branko Kuzele, glavni urednik TV „Z 1“

 Dva su sata i trideset minuta ujutro. Maks cviljuga. Malen je. Ima samo dva mjeseca. Mora obaviti nuždu. „Ustaj, Branko, vrijeme je.“ Navlačim kućni ogrtač dok se moja voljena Andrea meškolji. „Neka, ljubavi, ja ću“, ušuškavam je u san. „Idemo, Maks, popišanko mali“, tepam još snen. Dok silazimo niz stube u kući, mislim u sebi: „Da me netko tako digao... (munje, gromovi, grmljavina)“. Gledam kako skakuće u mraku. „Daj, Maks, idemo“, molećivo ću. Maks dođe, pa se naglo okrene i natrag u vrt. „A daj, molim te“, preklinjem mog malog berneza. Njegove okice sjaje u mraku i govore: „A daj ti, vidiš da mi je baš super!“ I tako se nas dvojica neko vrijeme dogovaramo, dok Maksić ne docapka. Uzimam ga u naručje i teškim hodom gegam prema sobi, unaprijed uživajući u toplini kreveta i zagrljaju voljene žene. Liježem. Odahnem glasno i tada...cviljug, cviljug. „Oprosti, draga, Maks traži nježnost.“ Okrećem leđa voljenoj ženi, osjećajući da se iza mene lagano, kao u filmovima, poput iznenađenja, izdiže 'zmaj'. „Maks, nadrapali smo“, šapućem veseljku koji poput metronoma maše repom. „Pomolimo se“, još tiše mu se obraćam. Tada se začuje strašan zmajev pjev: „Daj ga gore da ga i ja mogu maziti!“ Uglavljen između Andreje i mene, mažen 'četveroručno', Maks sladostrasno mljacka. Otkrio je trbuščić i govori: „Draškajte me, mazite, češkajte!“ Moja voljena i ja gledamo se zaljubljeno. U našeg psa.

Moj omiljeni pisac Dostojevski davno je napisao: „Što više upoznajem ljude, psi su mi draži“.  Njihova privrženost razblažuje čovjeka i podsjeća ga na zaboravljene vrijednosti. Astor, moj nikad prežaljeni engleski koker, bio je pravo ogledalo takvog psa. Još kao mladac branio me od tri južnoafrička hrta koja su se na Cmroku zaletjela na mene. Bio sam tako osupnut da se nisam niti stigao prepasti. Taj je pas bio spreman bez razmišljanja poginuti da bi me obranio. S druge strane, iako živ poput srebra, mogao je satima ležati uz moju mlađu kćer Petru, miran poput bubice i praviti joj društvo dok bi se igrala.

Potom je došla Rita, engleska Princ Charles cavalier koker španijelica. Nježna, mirna, potpuna suprotnost Astoru. I jednako voljena. Ona je začarala moju stariju kćer Jelenu koja ju je 'bezočno' otela i danas se borimo za skrbništvo (smijeh)! Rita uveseljava Jelenu i Petru i vedri im studentske dane.

Andrea i ja smo tako, 'ostavši' bez djece i pasa, tjednima dolazili u praznu kuću. U redu je to što se mi volimo, ali...ma nešto još nedostaje!? Pas.

Nije bilo teško. Maks nas je izabrao, a mi smo zdušno prihvatili njegovo pokroviteljstvo. Kuća je zasjala. Vrt je uredno okopan! Kuća je čista (jer nakon njegovog prolaska ništa drugo ne preostaje nego 'močo' u ruke i peri). I svaki puta kada otvorimo vrata dočeka nas njegovo beskrajno veselje što smo došli. Uvijek kada to vidim, znam da je tu moj dom.

Sjećam se jednoga davnašnjeg doživljaja. Kućni prijatelj mojih roditelja, vrlo uspješan direktor, uzeo je neplaćeni dopust i otišao u vikendicu na selu kada mu se pas teško razbolio. Nakon što je pas uginuo, vratio se kući i nastavio raditi. Znatiželjan kakav jesam i potaknut razmišljanjima okoline o njegovoj 'ludosti' pitao sam ga zbog čega je to učinio. Rekao mi je nešto i to sam zapamtio za čitav život i kasnije shvatio. „Branko, uvijek kada bih se nakon dugog putovanja vratio kući, djeca su pitala „gdje su pokloni“, žena me ispitivala „da li sam se kurvao, koliko sam novaca od dnevnica uštedio“, jedino se moj pas radovao tome što sam se Ja vratio bez ikakvog pitanja, bez ikakvog potraživanja. On se veselio meni!“ Ovome ne treba pojašnjenja.