Vjerojatno se pitate otkud nam sad još i kornjača na dvorištu? Pravo pitanje. Kao da i bez nje na dvorištu nemamo cijeli zvjerinjak!

      Nemamo zvjerinjak. Dosta nam toga nedostaje. Dosta je još životinjskih vrsta koje nemamo, a koje bismo svakako željeli imati. To više što sam ih sam nekad, kao dijete, imao. Nekad sam imao raznovrsno blago. Na dvorištu moga djetinjstva mukale su krave, rzali konji i roktale svinje. Puno je dvorište bilo pilića i kokoši, a znao bi se naći i puran za Božić ili guska za Sisvete ili Martinje. I da ne nabrajam dalje. To je i tako bilo drugo vrijeme i drugo dvorište. Dvorište mojeg djetinjstva.

      Na ovom našem današnjem dvorištu, na dvorištu Janina i Ivanova djeda i njihova djetinjstva, trenutno imamo samo tri psa i dvije mačke, a znalo je toga biti i kudikamo više. Uz pse i mačke, znali smo povremeno držati i ponekog hrčka, zamorca, a imali smo i običnog zeca činčilu. Čak i ježa smo imali. I, naravno, akvarij s ribicama. O pticama da i ne govorim. Imali smo štigleca, kanarinaca i razne vrste papagaja. Trenutno ptica nemamo. Obje su krletke prazne. Otkako je najprije mačak Žuti svoju mačju narav istresao na krivom mjestu i otkad smo krletku našli praznu s tek nekoliko otpalih perca, a mačka presitog i blaženo utonulog u čvrsti san, s pticama smo malko zastali. I ako Jana ponovo ne navali teško da ću tako skoro prekoračiti prag prodavaonice ptica u Dežmanovom ili Ratkajevom prolazu. 

       Ali, i tako nije riječ o pticama, nego o - kornjači.

       Odakle nam, dakle, kornjača? Pa, eto, došla je sama. Ušetala je glave malko podignute na oprez, a s obzirom na brojnu menažeriju koja harači našim dvorištem, opreza bi joj trebalo i više nego što ga je pokazivala.

      Vjerojatno vas zanima što su na kornjaču rekli psi, kako su reagirali mački? Ne trzare. Niti da bi! I sam se pitam je li uopće moguće da naši tzv. okokućni domobrani  dopuštaju da im netko nepozvan i nepoznat, a još k tome i od rijetko viđene vrste na ovim našim podsljemenskim brežuljcima, sebi dopušta toliku slobodu da ometa privatni posjed, tj. naše dvorište?

       Iznenađenje je bilo još veće kad sam shvatio da je kornjača - inače prelijepi primjerak tzv. grčke čančare - već dobar znanac s mojim životinjama. Tko zna koliko se već dugo ona vrzma po dvorištu, plazi po žbunju, i koliko je najprije šokova preživjela u bliskim susretima s razigranim Bonzom ili opasnom mačkicom Kresivo, a pogotovo sa zastaršujuće velikom kujom Teom, prije nego li se sa svakim od njih upoznala i srepila,  da bi dobila njihovu privolu za javno pokazivanje na dvorištu?

      Ne obazirući se ni na jedno od tih naših - neću baš  reći opasnih, ali svakako respektabilnih čuvara, kornjača je krenula ravno prema kolicima sa šlaufom za vodu.

      «Mlada dama je žedna», izvijestio je Ivan.

      «Otkud znaš da je kornjača žensko?, zainteresirala se Jana.

      «Valjda zato što se zove kornjača», Ivan se pravio važan. «Jer da je muško zvao bi se»...

      «Daj, daj, kak bi se zval?», podsmjehnula se Jana.

      «Valjda kornjač»?!

      «A kako bi bilo da nadmudrivanja ostavite za kasnije», presjekao sam. «Kornjač ili kornjača, muško ili žensko, naš je gost. I to, po svemu sudeći žedan gost, kojega valja napojiti. Kornjači smo dali vode. Tek je malko cmrknula.

     «Možda je gladna?», zabrinuto će Jana.

      «Samo, da nam je znati što kornjača jede?», Ivan postavlja prava pitanja.

      Pa, da, što kornjača jede?

      Pred nju postavljamo zrelu šljivu bistricu. Nudimo je zrelom smokvom. Guramo joj list salate. Od svega pomalo kuša, da bi na kraju prihvatila i okrajak kruha, uhvativši ga obim prednjim šapicama.

      Kornjača inače guta cijele komade, bez kosanja.

      To je, eto, naša nova spoznaja o kornjači.

      Dok se tako bavimo kornjačom, što li rade i kako reagiraju psi i mačke? Osjećam da to pitanje i nadalje visi u zraku.

      Moram reći da je poteškoće stvarala jedino mlada mačka Kresivo, koja bi se s kornjačom nasilu igrala. Pred mačkinim peckavim šapicama, kornjača bi se uvukla u svoj oklop, tako da mački ne bi preostalo nego da zajaši oklop i odzgo je čeka da kornjača proviri iz oklopa.

      Igra kuku, što ju je Kresivo nametnula, nije, međutim, dugo trajala. Prekinula ju je velika Tea, koja je otvoreno stala na kornjačinu stranu. Režeći, svima je dala do znanja da je kornjača odsad pod njenom zaštitom.

      «Jesam li vam rekao, plemeniti pas je u svakoj prilici plemenit»!

      Ta je Ivanova izjava smjesta izazvala Janu, koja je po starom običaju svog mlađeg brata otresito presjekla:

      «A jesam li ja tebi rekla da si bio i ostao snob»!

       Ivan nje odmah htio uzvratiti na sestrin udarac. Jana je zatim dodala:  «Svaka čast Teinom rodovniku, ali kao da Bonzo, koji je običan mješanac, nije pokazao gostoprimstvo. Uostalom, Bonzo je prvi kornjači ponudio da se poigraju».

      «Je, je, ali zato kaj se njemu igra - sada se Ivan odvažio otvoreno usprotiviti starijoj sestri. «A Tea je po svojoj čistokrvnoj  pasmini pas čuvar. Tea kornjaču štiti i čuva».

      «Sve se pitam od koga je treba čuvati?», Jana nije skrivala podsmjeh. «Od dobroćudnoga Bonze? Od nezainteresirane kuje Male? Od razigrane mačkice Kresivo? Od stare invalidne mačke Helge? Ma, daj, daj»!

       Kornjača je tako na trenutak zapalila iskru raskola među djecom, da bi već trenutak kasnije, kod odabira imena kornjači, ratna sjekira bila zakopana, a Jana se i  Ivan zapalili pri izboru imena.

      «Kleopatra»?

      «Dorica»?

      «Madona»?

      «Jadranka»?

      «Vanna»?

      Ivanovi prijedlozi su ipak postavljeni oprezno, kao pitanja, s kojima bi se, naravno, trebala suglasiti Jana. Jana, međutim, umjesto odgovora, uzvrati protupitanjem:

      «A zašto samo ženska imena? Otkud znamo je li kornjača muško ili žensko»?

      «Pa, da - složio se Ivan. «Za kornjaču ne znamo čime se hrani, ne znamo je li muško ili žensko, što uopće o njoj znamo»?

      «Ako ništa drugo, znamo da je dugovječna»!

      Na to Janino otkriće, Ivan živne:

      - Znam! Nek se zove Pepa!

      Pitanje nije postavljeno, ali je ostalo visjeti u zraku: zašto je Ivan toliko siguran da bi se kornjača trebala zvati baš Pepa?

      «Ako je istina da kornjača dugo živi», sam razjasni Ivan, «onda je najbolje da je nazovemo Pepa. Kao naša stara teta Pepa, za koju  tetak Joža u srdžbi zna reći ona moja stara kornjača»...

      Kornjaču smo, naravno, prozvali Pepa.

      A sad kad znamo kako ćemo je zvati, red je da je i zovnemo.

      «Pepa! Pepa!

      Kornjača Pepa negdje je na dvorištu, ali tko bi ga znao gdje. Kornjaču ne možeš tek tako dozvati. Nije ni pas, ni mačka. A nije ni papagaj. Za kornjačom se mogu drati ko jare, ali Pepa mi se neće javiti. Tko li zna u kojem se grmu skriva?

      «Kako, tko zna?», u čudu će Ivan.

      I tek što Ivan iznese svoje čuđenje, Bonzo, veselo migoljeći repom, otrči do jednog žbuna i lajanjem nas dozove.

      «Pa, da, nazovi psa radi kornjače! Bonzu radi Pepe...», lanuo sam, podsjećajući na naslov jednog starog kriminalističkog filma iz mladosti.

     Psi će, dakle, odmah reagirati. Dovoljno je paničnim glasom kornjaču zazvati ili glasno upitati gdje je kornjača, gdje je Pepa? - pa da te Bonzo, Tea ili Mala, začas odvedu do kornjačinog skrovišta...

      A kornjača se na našem dvorištu više i nema razloga skrivati. Odsad je ravnopravan član našeg malog dvorišnog Zoo-a. Dobila je i svoju posudu za jelo, iako još nismo sigurni što kornjača jede. Je li mesožder ili biljojed?

Moram zaviriti u enciklopediju. K kao kornjača. Ili, kao što bi Ivan rekao, P kao Pepa...