Kako se nakon popularnog crtića na TV zec ili zamorac može drukčije nazvati nego Njofra!

     S imenom, znači, nije bilo frke. Svi smo se složili – naš zamorac će se zvati Njofra. Samo naš Njofra nije tako snalažljiv, hrabar i duhovit kao onaj iz crtića, ali kako je još sasvim malen, upravo odbijen od majčine sise, ima vremena dostići svog popularnog TV imenjaka!

     Njofra iz crtića jede mrkvu. A naš Njofra? Kako je posrijedi još dojenče, dat ćemo mu mlijeka. Ali kako? Sa žlicom ne ide. Kapaljka za nos je staklena, pa se plašimo da mu ne izbijemo zubiče. Najbolje da kupimo bočicu s dudom. Rečeno, kupljeno, ali – ne pomaže. Duda je prevelika za majušna zamorčeva usta.

     Mališan drhti. Onemoćao je. Strahujemo da ne krepa od gladi. Djeca su očajna. I onda vrcne spasonosna ideja. Za­pravo, jedino prirodno rješenje - vratiti ga majčinoj sisi!

     I sve bi bilo oke da se u međuvremenu nije umiješala kuja Dina. Isprva nismo znali zašto zamorčeva majka odbacu­je svoje rođeno dijete? Zašto mu ne da blizu cice? I, onda su djeca sama odgonetnula: zato što ga je Dina polizala! S mirisom psa, naš Njofra nije više dijete svoje majke...

     Takve su, znači, te životinjske mamice - zaboravljaju svoju neja­ku dječicu! A tek očevi! Njofrinog oca su, naime, morali odstraniti, jer je htio pojesti vlastitu djecu!

     I tako, malo pomalo, počeo sam ulaziti u svijet zamoraca i srodnih mu zečeva. A taj mali životinski stvor, kojeg smo prema crtiču nazvali Njofra, u moj svijet, u moju kuću, u moju kuhinju, na moj stol, dogegao bi se pospano ili blentavo. Ili obje u istom trenutku?.

     On sam na stolu, a mi svi oko stola. I sve oči uprte u našeg novog ukućana. Strahujemo za nj, strepimo nad njim. Jedino papagaj Piko strahuje od toga drhtavoga, onemoćaloga i izgladnjelog bića. Čim ga ugleda, krili se i sav drhti. Čudan li je taj životinjski svijet!

     - Grize! - vrištimo osokoljeni.

     Njofra je uvidio da vrag uzima šalu, da se mora nešto i šalabrcnuti e da bi se preživjelo. Najprije je nekoliko puta zagrizao mrkvu, a kad smo mu ponudili keks, smjesta je mrkvu ostavio i ozbiljno počeo hrdati keksu.

     I po jelovniku se, znači, obični zečevi i srodni im zamorci razlikuju od onih iz crtića.

     Naš Njofra jede kekse, i to odredjenu vrstu, ali neću ot­kriti koju, jer bi to bila neplaćena reklama proizvođaču keksa. Nevolja je jedino u tome što i ja volim kekse, pa kad to sitno živinče poodraste i ojača, kad mu se proširi želudac, a apetit mu poraste, može biti da ću poneki put ostati i bez obroka...

     - Njofra! Njofra! - uzalud ga zovem i drmusam. Sit i zadovoljan,  Njofra blaženo ćori u mojoj papuči... Možda smo ga zato i nazvali malko pogrdno – Blento.

     Kaj se mene tiče već tada, u jesen 1986. imal sam efektan naslov: Njofra iz crtića - Blento iz papuče!. Kad se danas tog naslova sjetim, pomišljam kako tak nešto ne bi prošlo da su Jana i Ivek već bili na životu. Jedino mi je žao kaj su  moji unuci ostali prikraćeni za  jednu tak toplu i umiljatu životinjsku njuškicu, za koju odmah ne znaš je li zečeva ili zamorčeva. Danas je mogu vidjeti samo na već požutjeloj analognoj fotografiji, sučelenu s njuškom kuje Dine... I bila je cura, a pravo ime nalazim u Aninim zabilješkama na marginama stare fotografije. Jedanestogodišnja Ana, sada mama 14-godišnju srednjoškolku Janu i 9-godišnjeg Iveka,  školskim je rukopisom zapisala: - Ljubica. A to je Anin namjerni mali falsifikat. Ljubica je bila zečičica iz ranijeg godišta dvorišnjeg školskog imenika naših životinja, ali njenu fotku nismo sačuvali. Imamo samo zamorca, tako da nan zamorac ostaje, pomalo blentavi primjerak svoje zamorske vrsti i zato mu ime, i za velike i male ukućene, staje otvoreno posprdno Blento. Ili Blento iz moje papuče...