Uginuo je papagaj Jura.

       Smrt sirote ptice sve nas je iznenadila, jer smo se upravo bili ponadali da će se izvući. Otkako su ga djeca podvrgla maloj operaciji obrezivanja kljuna, Jura je bio živnuo, odvažio se čak i kljucnuti proso i, premda onemoćao, uspentrao se na prečku, dva-triput se zanjihao, podsjetivši na tren na onog starog ptiča, koji nas je toliko puta svojim vratolomijama uveseljavao.

        Sad kad ukočen leži na podu krletke, počinje predbacivanje: jesmo li mogli i trebali napraviti više? Primjećujem kako je val krivnje usmjeren na mene. Ma, što primjećujem - čujem i vidim! Ivan je zamahnuo zrakom i ošamario me optužbom:

         -  Kriv si! Kriv!

         - Pa, da - kroz plač je promolila Jana. - Da si nas odmah prebacio do Veterinarskog fakulteta, dr. Kos bi Juri sigurno pomogao.

          - Dr. Kos - Ivan nije prestajao mahati rukom - streptonicin je za ptice. To ti je valjda jasno?

           Pod paljbom optužbi i sam sam se počeo osjećati krivim.  Zašto nisam odmah potražio dr. Kosa? Svi već znamo da je dr. Kos svemoguć kad su posrijedi ptice. Baš streptonicin za ptice, kako veli Ivan. To smo već više puta iskušali na našim papagajima. Uspješno nam je liječio ptice i sada bi, kako Jana kaže, sigurno znao pomoći oboljelom Juri.

        S pticama je, za razliku od mačaka i pasa, kudikamo teže kad obole. Simptomi bolesti su manje-više isti: papagaj prestane kričati ili prestane jesti, a u jednom i drugom slučaju umiri se i skutri u kut krletke, pa daj ti sad znaj ima li ptič temeperaturu ili je pokvario želudac, da ne govorimo o nekoj ozbiljnijoj bolesti.

       Oboljelom papagaju jednostavno je potreban dr. Kos.

       A na to smo trebali misliti dok je za Juru još bilo vremena.

      Jura je bio mala tigrica, a upravo tigrice su u našoj kući i na dvorištu dosad bile najčešća vrsta papagaja.

      Tigrice su bili i Ujo i Čedo, razigrani par, koje smo imali na početku domovinskog rata pa otud i njihova simbolična imena. Ujo i Čedo su se međusobno znali pokefati, tek toliko da bi svoje nadimke opravdali, ali jedan drugome i nisu bili neka ozbiljna opasnost, pa i time su pokazali da su pametniji od ljudi. Opasnost je vrebala sa strane. Imali su, naime, zajedničkog neprijatelja, i to, bome, na dvorištu, koji se za sve vrijeme prikrivao, ali budno čekao i dočekao svoju priliku.

      Jednog popodneva, vrativši se kući, našli smo vratašca na krletki širom otvorena, a pticama ni traga. Dozivanje, fićukanje i cmokanje usnicama nije pomoglo. Kako je prozorsko krilo bilo otškrinuto, postajala je još mogućnost da su sljedili primjer svojih prethodnika, Ćire i Čičoline, koji su uspjeli šmugnuti iz krletke, pa kroz otvoren prozor na dvorište, gdje su se najprije sklonuli na vrhu breze, a potom zauvijek odlepršali, podlegnuvši iznenadnom zovu slobode.

      Fićukanje na dvorištu, međutim, nije urodilo plodom. Krivac Ujinog i Čedinog nestanka i nije bio na dvorištu, nego u kući. Sit i dremljiv kunjao je na trosjedu. Bio je to, dakako, mačak Žuti. A jedini dokaz njegove krivnje našli smo tek sutradan. Dva povelika papagajska perca bila su skrivena ispod trosjeda...

      Za nestanak Pika, prelijepe nimfe, skrivila je moja vlastita nespretnost oko baratanja s krletkom. Oboljelog sam Pika, naime, nosio dr. Kosu. A kad sam krletku iznosio iz automobila na dvorištu Veterinarskog fakulteta u Heinzelovoj ulici, nisam ni primjetio da su se vratašca sama otvorila. Piko je to smjesta iskoristio i stilom orla uzletio na vrh jablana, odakle mi se na moje zazivanje još nekoliko puta grleno odazvao, da bi potom zuvijek nestao.

      Uginuli Jura završio je, nažalost, kao zamotuljak od novinskog papira u kanti za smeće. Ali, i oko toga u kući je bilo napeto.

     - Da ga pokopamo otraga iza garaže? - prvi se odvažio Ivan,. Jana je samo stisnula usne.

      - Tamo je i Arčijev grob - hladno je rekao Ivek i pretjerao: - Neka to bude groblje naših životinja!

        Bez riječi Jana je istrčala na dvorište.

        Istog dana, predvečer, Jana se iz grada vratila s novim zamotuljkom. Kad je zamotuljak odmotala imali smo što vidjeti. Takvog papagaja još nismo imali. Pripada rijetkoj vrsti, tzv. rozakolis, a tu vrstu papagaja zovu ptica rugalica, jer se ruga ljudima i tako ih oponaša. Čim je novi stanar uselio u našu staru krletku i zakoračio na prečku, smjesta nam je priredio svoj već uvježbani repertoar vratolomija.

         Oduševljen papagajevim akrobacijama, Ivan je veselo predložio:

         - Nek se zove Jura!

         - E, neće! - usprotivila se Jana. - Neću da me podsjeća na starog nesretnog Juru za kojega smo si sami krivi…

          Jana je tako i nehotice krivnju za Jurinu smrt skinula s mene i podijelila je na sve nas. Istoga trena nagnula se nad krletku i stala najprije pucketati usnama, a potom i dozivati:

          - Pi! Pi! Piko! Piko!

          Na Janino dozivanje, razigrani se papagaj kreštavo odazvao:

          - Pi! Pi! Piko! Piko!

           Više, dakle, nije bilo nedoumice oko imena. Prozvali smo ga, naravno, Piko.

            A da bi opravdao ime, što ga je preuzeo od nekadašnjeg starog papagaja Pike, koji je u dvorištu Veterinarskog fakulteta iskoristio moju nesmotrenost i šmugnuo iz krletke, novi je Piko na trenutak iskoristio Janinu nepažnju i prhnuo iz krletke odletjevši na luster, pa na karnišu i tako neko vrijeme mijenjao položaj. Naše su ruke, tri para ruku, letjele zrakom, zajedno s našim dozivanjem: Piko! Piko!

            Piko nam se s lustera rugao:

            - Piko! Piko!

            Lov na Piku trajao je tako dugo dok se Jana nije dosjetila: utrnula je svjetlo.

            Piko se ni u krletki nije prestao rugati, i tako smo zabavljeni novim stanarom, zaboravili na starog nesretnog Juru.