Akademski slikar Antun Mateš
Kako je ulični labrador u slikarovu domu i ateljeu smjesta postao - Picasso!
Ljubav prema psima je neizmjerna, barem kod mene. Prvog psa dobio sam davne 1950-e godine a zvao se Lisko. Bio je omalen uličar ili štraser kako smo u Zagrebu zvali, tak po domaći, i golubove. Bio je omalen žuto-smeđe boje s bijelom pjegom na čelu pa ga je otac po toj oznaci nazvao. Živjeli smo na periferiji blizu Maksimira gdje je Lisko našao izvrsnog druga slične boje i rasta, a bio je to Bobi čiji je vlasnik bio znameniti Dražan Jerković nenadmašna zvijezda našeg kluba Dinama. Oba psa bili su lukavi zavodnici jer su uvijek iskoristili priliku kada su pseće dame ispuštale gomile feromona i prizivale ljubavnike koji su se opako borili za pravo na prvu bračnu noć, iako se ljubav djelatno provodila i po danu. U žaru borbe većih macana Lisko ili Bobi prikrili bi se i zaskočili pseću damu i tako uzajamno produžavali svoju vrstu. Lisko je živio dugo i sretno sve dok ga nije zlobni susjed otrovao. Tuga pregolema svladala me tada pa sam s bratom pokopao ljubimca i dugo nisam više imao psa. Ah da, opaki susjed koji je bio raspop, dugo je plaćao cijenu svojega zlodjela, jer smo mu redovito uzvraćali ponekim kamenom u prozor ili bilo kojom psinom iz širokog asortimana zagrebačke dječurlije.
Prošlo je djetinjstvo, prva trećina života utrošena je na školovanje, zatim dirinčenje u udruženom radu uz osnivanje obitelji, i napokon tek kada se riješilo stambeno pitanje mlađi sin Matija zaželio se psa. I to ne bilo kakvog, već Rotvajlera kakvih je na Horvatovcu gdje smo stanovali bilo podosta, čak štoviše, u susjedstvu je klobučar Cahun ponosno šetao svojega znamenitog rotvajlerskog šampiona. Novi ljubimac, ali sada iz fine obitelji s rodnim listom, zvao se Enco i bio nam je pravi član obitelji, nježan i pažljiv iako je snažnim prsima i šijom izgledao kao Mike Tyson. Svoju ljubav iskazivao je tako da je čuvao moje stvari koje bi vratio tek uz otkup kakvom slasticom a najviše je ljubio Gavrilović paštetu. Živio je plemenitaški kako i dolikuje aristokratu s rodovnikom, dijeleći postelju s Matijom. I njemu je došao kraj poslije dugog i lagodnog života, ali tuga cijele obitelji kada nas je napustio bila je dramatična tako da smo danima tugovali sve dok Matija nije izmolio da opet pridružimo našoj obitelji psa. Sada se već naprednom tehnologijom moglo izabrati iz opširne ponude psa i odmah nam je zaigralo srce kada smo ugledali na ekranu bijelog Labradora kako čeznutljivo pametnim očicama traži udomljenje. Bio je zadnji u leglu neke obitelji kod Pisarovine pa se uskoro uselio u Matijin krevet novi član obitelji čudnog i atraktivnog imena Picasso. Moram kazati da to i nije pas, on je anđeo. Takvo dobro stvorenje, takvo umiljato i takvo vjerno biće, opet je ispunilo naše živote.
Sada sam zakoračio u zadnju trećinu životnog filma, navike su ostale nepromijenjene a supruga koja se poslovično duri na sve, strpljivo svaki dan čisti gomile paučinastih nakupina bijelih dlaka kojim nas svakodnevno časti naš Piki. Eh, što ti je ljubav!