U kući izvanredno stanje. Bolestan je papagaj Piko! Papagaj nimfa je uz tigrice najčešća vrsta malih papagaja za kućnu krletku. Odavno raste s djecom pa ne treba ni spominjati kako se udomaćio i prirastao nam srcu.
Premda ni riječi nikad nije zucnuo, premda je unatoč svim našim nastojanjima ostao glupa ptica koja zna samo nametljivo kričati, Piko je odavno stekao status ravnopravnog ukućana, sa svim pravima koja imaju i ostale životinje u našem kućnom i dvorišnom zvjerinjaku.
Ah, da, zamalo da zaboravim napomenuti da nam je nedavno netragom nestao Njofra! Zečića smo s velikom mukom odhranili, pošto ga je rođena majka odbacila, ali čim je malo ojačao i najprije se dobro nahrdao mrkve i keksa, našao je put iz improviziranog kaveza i jednostavno odmaglio.
Uzalud su bile sve potrage. Kad sam već mislio da se zec oglasio iz jednog kanala, iznenada sam se našao oči u oči, sa starim uhranjenim štakorom!
Sada smo se već pomirili da je Njofra zauvijek nestao, pa su tim više djeca zabrinuta za papagaja. Taman da sad još ostanemo i bez ptice! Što nam onda ostaje? Samo ona pošandrcana kuja Dina...
A siromah Piko uporno odbija hranu, slini i teško diše. Nema se što čekati! Nedjelja je, ali na veterinarskom fakultetu uvijek nekoga ima. Što prije veterinaru!
Ta dužnost, dakako, pada na mene. Iz velike krletke (Piko je nimfa), premještam ga u manju od ranijeg papagaja (taj se zvao Mak, a bio je iz vrste tigrica), pa s njim u automobil.
U autu Piko kriči, prestrašen je, nije mu jasno što se s njim događa. A na fakultetskom dvorištu meni nije jasno što se događa, odnosno jasno mi je, ali ne mogu ništa pomoći. Piko je, naime, na staroj krletki našao otvor, iskobeljao se kroza nj, prhnuo i visoko se vinuo prema najbližoj krošnji.
Kući se vraćam s praznom krletkom.
- Gdje je Piko? - djeca me prestrašeno dočekuju.
- Ostao je na liječenju - odgovaram.
- Zasad neka ostane na tome. Kasnije ću već nekakvu priču izmisliti.