Tko bi, nakon svega, sa strane i pomislio da naš Bonzo nema diplomatsku vizu i rodovnik, i da nije čistokrvni pas, iako se, istini za volju, teško može otprve zaključiti koje je uopće pasmine? Napola labrador, a druga polovica?!                

           - Tako lijep pas! Ali, oprostite, koje je pasmine. Je li možda bretonac?

           - A da nije istarski gonič?

            - Da znate da ima nešto od labradora...

           Tako bi nas na jugozapadnoj obali Istre, gdje smo se Bonzo i ja, unatoč prigovorima i protivljenju unučadi, ipak usidrili, prolaznici na ulici, ispred samoposluživanja ili u luci, obavezno nas salijetali i zaustavljali. Da koje je pasmine? Je li čistokrvni?. Ima li rodovnik? Ta se mala ulična kviz-pitalica posvud za nama vukla kao nestašni Bonzin rep.

           Neka naočita polovična domaća turistkinja, upiljena u Bonzu, otišla je do kraja, sva ushićena izgledom i držanjem mojeg bukovačkog cucka, otvoreno me pita:

            „Od čega li je samo napravljen? Bi li gospodin i meni dao napraviti takvog psa“?

           „Pa, sad, sve ovisi“, uzvratio sam pomalo dvosmisleno, zaveslavši za sobom Bonzinim repom.

           Djeca su kod kuće, znači, bila u pravu kad su naricala kako  naš Bonzo liči sve prije nego na obična mješanca, uličara i džukca, prihvativši tako moju ideju da psa ipak povedem preko vikenda na more. Ali, naravno, ne treba pretjerivati i zaboraviti da je naš Bonzo daleko od čistokrvnog psa s plemenitaškim rodoslovljem, a o rodovniku da se i ne govori. Mama mu je, dapače, čistokrvna mješanka, uličarka, obična džukela. I, ako Bonzo nešto plemenita u sebi nosi, onda je to po očevoj strani. Oko naše se dvorišne džukele, kojoj se nismo potruditi čak ni ime izmisliti, nego smo je jednostavno zvali Mala, jer je mala i bila, motao susjedov veliki stari čistokrvni labrador Ari. Od oca Arija iz susjednog dvorišta, dakle, naslijedio je ono malo labradorski smeđeg (Ari je bio cijeli smeđi), ali i čvrst zbijen stas, kao i njegovo držanje i temperament, te sklonost vodi, plivanju, a čemu služe labradorski široke šape s kožicom razvijenom poput peraja za plivanje. Tako djeca nisu bila u pravu kako naš Bonzo ne zna plivati i ne voli se kupati. Imao sam im kaj za pričati na povratku u Zagreb. U jednoj zgodi, šećući se molom na kojem je sunce tako pripeklo da Bonzo nije mogao izdržati i odoljeti bljeskavoj vodi u dubini od metar i pol do dva. Bacio se, kao da glumi moje uvijek rasplivane unuke Janu ili Iveka. Kao da nastoji da ja taj njegov skok u more dobro upamtim i prenesem djeci, koja su ga ispratile na more kao nevjerni Tome, što se mora i plivanja tiče.... 

                BONZO I JA PIJEMO TABLETE IZ ISTE KUTIJE 

           Nakon operacije osuđen sam na lijekove koje stalno moram piti. I neke koje pijem povremeno.

           I onda slučaj našeg starog cuka Bonze. Kašlje i hriplje kao da se hoće zalikunti. U posjet mu zovemo kvartovskog veterinara. Mladi bradati živinski doktor smjesta prokuži stvar. Veli:

           - Srčana kost. Tako zovemo bolest srca koju dobivaju stari psi. Preslušava ga i otkriva vodu oko pluća, kao posljedicu nepravilnog rada srca. Spominje meni poznati lijek: fursemit. S dodatkom tablete kalija, veli. Sve to imam u svojoj torbici s lijekovima. Pa eto, nek Bonzi posudim svoje tablete. I hoću. Samo da ne sazna moja doktorica Tina. Ili, nedaj bog, ministar zdravstva, koji bi me još mogao optužiti da neosiguranog cucka liječim na teret i tako osiromašenog HZZO-a. Ali tu nije kraj. U subotu u vrućem bazenu u Stubakima, moja žena, nakon malko većeg naprezanja s našom unukom Janom, požali se na bol u grudima. I na otežalo disanje. A oboje znamo za njene tegobe s kralježnicom. Da ne spominjem i temperaturu od trideset stupnjeva u bazenu. Na  licu joj čitam strah. Očito joj se vrti po glavi: najprije ja, pa Bonzo, a sad je ona na redu. Za njezin mir predlažem joj da ode doktorici Tini po uputnicu za EKG. A kaj je onda s onom poznatom tezom o presudnosti genetskog faktora, spominjem joj. Pa žena i muž, koliko znam, nemreju biti u krvnom srodstvu. Na što mi uzvraća kiselim smiješkom. Kao da hoće reći kako mi ni Bonzo nije u familiji. Barem, veli, koliko ona zna!

           Sljedećih dana više nije bilo mjesta šalama na Bonzin račun. Veterinarova dijagnoza bila je isuviše ozbiljna. Zato valjda nisam spomenuo vlastito ponašanje kad je kvartovski živinski doktor spomenuo onu fatalnu srčanu kost, koja znači kraj za starog cucka (Bonzo je bio u šesnaestoj godini, pa 16 pomnožote sa 7, nakupilo se fanj ljudskih godina!). I lijek koji će naš omiljeni dvorištar dijeliti s gazdom. Pokraj veterinarove košarkaško-boemske pojave nesvjesno sam sjeo, a začas i prilegao na tek utopljeni dvorišni travnjak. Učinio sam to nesvjesno i u samoobrani. Sličan neartikulirani samoobrambeni ispad napravit ću tri dana kasnije. Ovaj put nije došao veterinar Aco, nego veterinarka Sonja. Najviše me streslo kad mi Sonja nije dala da joj pomognem u njen prtljažnik od auta ukrcati ukočenog ljubimca. I tad je u tom fatalnom trenutku iz mene uspjela izaći samo jedna nekontrolirana rečenica. Zamislite: kompliment mladoj veterinarski! Da kak dobro izgleda! Sreća da u trenutku rastanka s Bonzom djeca i unuci nisu bili doma...