(I, NARAVNO, SAŠE SUŠECA!) 

Tekst napisala: televizijska i radijska  voditeljica Zlata Muck

Bo je engleski pointer star 18 mjeseci koji je u moj život utrčao (Bo uvijek trči) slučajno i naglo, nakon što sam se morala rastati sa svojim dalmatinerom Amijem s kojim sam provela gotovo pola života pa sam, naravno, bila jako tužna... 

O pointerima nisam znala gotovo ništa, a trebala sam brzo odlučiti Želim li ga ili ne pa smo krenuli u istraživanje te pasmine. Iako nisam lovac (ni Saša, ni ja ne gajimo lovačke sklonosti), sve su mi se karakteristike ovog ptičara svidjele. Pametan, privržen, miroljubiv, pas koji voli biti dio obitelji, unutra miran, ali vani prepun energije. Velik, ali dobar. I tiskano masnim, debelim slovima kao jedino, ali jako važno upozorenje: pas koji mora svakodnevno trčati minimalno sat i pol. To je bilo to. Našla sam prijatelja. Ili se barem tako činilo na papiru. 

Mali, zgužvani psić koji nam je odmah po dolasku izgrizao papuče, piškio po dnevnom boravku svakih pet minuta, povratio po Saši, visio nam s nogu ako smo ga u nekom trenutku ignorirali, grebao ruke i pregrizao žice kućnog kina... baš i nije odgovarao opisu. Srećom, „derište“ je vrlo brzo pokazalo svoju pravu ćud pa je, nakon svladanog gradiva o lijepom ponašanju (bio je dobar učenik, moram ga pohvaliti) počela priča o jednom velikom prijateljstvu između čovjeka i psa. 

Sad već (polu)odrastao, ne radi nikakvu štetu, štoviše, izaziva ljubomoru kod susjeda koji jedva izlaze na kraj s malim psima dok naša „zvijer“, kad je doma, uglavnom spava. U svom krevetiću i, naravno, pokraj nas. Mislili smo da je to vrhunac razmaženosti koji jedan pointer može doživjeti, popeti se i izgurati vas s mjesta pred televizorom, no onda smo otkrili da ih Englezi zovu i „Couch potatoes“ jer se strasno vole izvaliti na kauču, pogotovo ako je to do prije pet sekundi, prije nego li ste se otišli javiti na telefon, bilo vaše mjesto. U njegovu obranu – razmažen, da. Ali nije on kriv, geni su. 

Kad smo već kod genetike, iako je trtaroš kad se radi o mnogim stvarima, kod pucanja je prvi u redu (petarde za Božić i Novu godinu!? Nema problema, gdje se puca, mogu s vama?), kotlet može pojesti jedan, ali dva su već previše pa taj ostavlja nekom drugom, a iako će na kost koju mu bacite radosno skočiti, ako se u međuvremenu pojavi loptica, kost više neće biti zanimljiva... Jedina opasnost koja vam prijeti kad je Bo u igri je velika grana. Naime, u šetnji obožava tegliti sa sobom što veći štap/granu/, može i malo drvo pa vas, ako ne pazite, može malo pogurati straga.  

I sad se još mogu raspričati i raspisati o tome kako danas trošimo višak energije u šumi i na Savskom nasipu, igramo se s lopticom i s drugim psećim prijateljima, plivamo, trčimo i uživamo, ali to bi već nalikovalo kratkoj priči, a ne jednoj elektroničkoj poruci,  pa ovdje stajem...