Doc. dr. Vitomira Lončar, glumica, znanstvenica, osnivačica i direktorica kazališta Mala scena

   Kada sam bila mala roditelji mi nikada nisu dali da imam psa.

   U pubertetu sam si kupila hrčka. To su mi dali.

   Umro je na putu od Zagreba do Cresa u Gorskome Kotaru a pokopala sam ga pokraj stare ceste za Rijeku. Negdje kod mjesta Lokve.

    Nakon toga sam bila sigurna da nikada više u kući neću imati životinju.

    No, čovjek snuje, a Bog odlučuje.

    I sve stavi na pravo mjesto baš onda kada treba.

    Bio je 31. srpnja 2003. godine. Bili smo na moru, u našoj kućici u selu Ustrine. Toga se dana nešto prije 8 ujutro zaustavio pred našom terasom automobil koji je vozila prijateljica Tanja iz Londona. U krilu joj je ležalo sklupčano malo, crno, čupavo stvorenje. To je jutro Tanja vozila svoju baku na trajekt u mjesto Merag, a nasred otvorene ceste, ugledala je malog psa koji još nije znao ni hodati. Kako u blizini nije bilo ni jedne kuće bilo je jasno da ga je netko izbacio iz auta. U to vrijeme u Englesku se iz Hrvatske mogao «uvesti» pas samo ako je proveo 6 mjeseci u karanteni i nije bilo šanse da ga Tanja uzme sa sobom.

     Ukratko, zamolila nas je da ga par dana «pričuvamo» dok ona ne smisli što i kako s njim.

      I tako je u naš život ušao i u njemu ostao Merag, naš hrvatski ovčar.

      Kad je Merag našao «ženu», mješanku Asju, od sedmero malih ostala je kujica koju nitko nije htio. Muž je rekao: «Nek se ljubav množi!».

   Tako smo dobili Valbisku.

Mislim, logično da se zove Valbiska kad joj je otac Merag. Zbog trajektne linije: Valbiska –Merag.

   No, htjela sam zapravo ispričati priču o tome zašto nam je Bog poslao Meraga.

Veterinar je rekao da je Merag tog 31. srpnja 2003. godine bio star tek nekoliko tjedana.

   Već početkom rujna, čim smo se vratili s mora u Zagreb, moje se zdravstveno stanje pogoršalo i završila sam u bolnici. Prvo intenzivna njega deset dana, pa ležanje na odjelu, pa teški lijekovi na kojima sam ostala do danas, a na sve se još prilijepila i nesigurnost, strahovi i depresija. Došla sam u jadnom stanju nakon nekog vremena iz bolnice, nisam se nikome javljala na telefon, a nisam bila u stanju ni izaći iz kuće.

   Potpuni slom.

   Sa mnom je netko stalno morao biti u kući da ne budem sama. Međutim, prvoga vikenda po povratku iz bolnice naša kći Buga (tada je imala 10 godina) otišla je na vikend izvan Zagreba, mama mi je bila na putu, a muž je dobio hitan poziv da mora otputovati u Beč. Pitao me mogu li ostati sama s Meragom? Naravno da mogu, hrabro odgovorim ja (premda u sebi umirem od straha jer ću ostati sama), imamo vrt, rekoh, i ja ću mu otvoriti vrata kada će trebati ići van.

   I ode i muž.

   Ostadosmo Merag i ja sami prepušteni jedno drugome.

   Bio je petak predvečer, prošlo je 17 sati kad je Merag počeo davati znakove da treba ići van. Krenem mu otvoriti vrata od vrta, ali vrata su se zaglavila. Ne mogu se otvoriti za ništa na svijetu. Blokirano! Merag sve više cvili, ja bespomoćno plačem, telefonirala nisam nikome već danima i ne usudim se ni sada... bezizlazna situacija. Odlučim se ipak potražiti pomoć i tražim broj bilo kojeg servisa za vrata u nadi da će mi doći hitna intervencija. No, u petak iza 17 sati nitko više ne radi, nitko nigdje ne diže slušalicu i uskoro odustajem od plana.

   Merag cvili sve više i više.

Iz kuće nisam u stanju izaći premda je livada od nas udaljena samo stotinjak metara. Merag cvili, ja plačem. Gledamo se.

   Užasnuti oboje.

   Nisam ga više mogla slušati i donesem odluku da se nekako moram dovući do livade. Nije mi jasno kako ću to učiniti jer u sebi nemam ni snage ni vjere da to uistinu mogu učiniti, ali i to je lakše nego slušati Meragov plač.

    Užas koji sam osjetila u trenutku kad smo napokon izašli na ulicu ne mogu opisati.           

    Panika, strah.

   No, zadala sam si cilj – doći do livade.

   I uspjela sam.

   Merag sretan, a ja ponovno u problemu.

   Naime, zadala sam si cilj DOĆI do livade, ali ne i VRATITI se s nje.

   I kad je trebalo krenuti natrag nisam se mogla pokrenuti. Ne znam kako sam došla do prvih vrata u ulici i sumanuto zvonila susjedi s kojom sam se do tada samo usput pozdravljala. Nisam mogla govoriti, nisam bila u stanju ni pokazati što se događa. Žena me posjela, izbezumljeni ali sretni Merag (ipak se dočepao livade) bio je miran ko bubica. Nakon nekog vremena žena me, ne pitajući ništa, gotovo odnijela do kuće. Kad sam za sobom zatvorila vrata imala sam osjećaj kao da sam osvojila zlatnu medalju u skoku s motkom na olimpijskim igrama.

    Sljedeći izlazak do livade bio je lakši i kad se muž vratio s puta, Merag i ja smo već hrabro hodali po našoj slijepoj ulici.

   Da nije bilo Meraga tko zna kada i kako bih se usudila izaći iz kuće i smogla hrabrosti za taj korak.

   Nikada Merag nije bio «moj pas», odabrao je muža za svog gazdu, a Valbiska mene, ali sam te jeseni 2003. godine saznala zašto je baš tada morao doći u naš dom.