Od prvog dana kako je došao u našu kuću, otkako smo se prvi put ponjušili vidjelo se da se nas dvojica, naš novi pas i ja,  nećemo  slagati.

Da bih dokučio odakle, zapravo, ta uzajamna netrpeljivost, posegnuo sam za knjigom Domaći ljubimci  i potražio pod naslovom K - koker španijel (Cocker Spaniel English) Dovoljan mi je bio podatak da je ta pasmina pomalo nervozna, dosta osjetljiva i prilično tašta pa da se smjesta uvjerim u našu očiglednu sličnost.

U opisu psa također piše: „izrazito lijepe vanjštine“, a isto i o sebi mislim!

Uglavnom: dva savršena tipa, dva genijalca u kući - previše!

Kao novajlija u kući, pas je, naravno, bio u prednosti; nudio je novi, originalni program, što je na trenutke čak i mene zainteresiralo, premda od silne ljubomore nisam htio priznati. Isto kao što sebi nisam nikako priznavao poraz što sam ga, u konkurenciji sa psom, doživio u vlastitoj kući. Uzalud sam lajao, režao, ujedao, po podu se valjao, šapama pljeskao - nitko me više nije zarezivao. U kući je bio dovoljan jedan pas. Htio sam se ubiti. Zapravo, htio sam ubiti psa, ali ipak, nisam mogao, zbog djece. Strpljivo sam podnosio sve uvrede i poniženja. Najteže mi je padalo izvoditi ga u šetnju, pogotovu kad bih na ulici otkrio kako se mlade dokone prolaznice sada okreću za njim., a ne više za mnom!

S nabavkom hrane za psa još je nekako išlo. I sve to do spomenute mesne krize. A za nju sam doznao na prilično neobičan način.

- Kao obično, susjed - rekao sam povjerljivo našem mesaru - kilu grkljana, pola kile vratova, isto toliko jetrica. Nek' cucek jede…

- Za psa?! – poskočila je mršava ženskica iza mene.

- Pa da - rekao sam sa smiješkom. - Koker španijel. Čistokrvni. Ima rodovnik.

- Rodovnik? - zakriještao je neki tip s pofarbanim brkovima.

- Je, plemenitaš - potvrdim zadovoljno.

- Isuse, plemenitaš! – zajuškala je  neka kumica s cekerom.

Osokoljen ovako iznenadnom znatiželjom za moga psa, na trenutak sam zaboravio  i na svoju ljubomoru, pa narudžbu veselo povećam:

- I dva juneća šnicla - rekoh. - Cucki moraju jesti…

Nisam uspio dovršiti rečenicu. Najprije mi je ona mršava pljunula u oko, onda me seljanka  s cekerom odalamila po glavi i na kraju mi je onaj ofarbani tip opalio takav vritnjak da sam iz mesnice izletio kroz izlog. Čuo sam za sobom:

.-  Pas mater! Mesa nema ni za ljude, a on bi hranil cucka!

Vratio sam se raskrvavljen, poderan i zamazan, ali zato pun nade. Sad ili nikad!

- Mesa nema ni za ljude… - započeo sam, ali me žena prekinula:

- Za psa mora biti!

Sutradan je već našla novu žnoru i našeg kokera nastavila redovito opskrbljivati grkljanima, vratićima, jetricama. Pas je jedino ostao bez odrezaka, ali i tako je prolazio bolje od nas...

Od velike ljubomore prema psu dosjetio sam se jadu. Noću, kad bi žena i kćeri usmule, prikradao bih se hladnjaku i ćopavao kuhane vratiće, želučeke i jetrica. Tako sam neko vrijeme živio kao čovjek, tj. kao pas, ali nije dugo trajalo. Jedne noći kćer me uhvatila kako pužem po podu i njuškom otvaram hladnjak. Bilo joj je to jako smiješno, kako  glumim našeg novog psa, kojeg smo kasnije prihvatili i iz milja ga čak nazvali - Kinfa.