Robert Valdec, novinar i svjetski putnik

Prvo je došla Manja. Zapravo, bil je prvo mačak Mirek, al’ je postal  Manja. Kad sam, naime, definitivno prije dvije godine odlučio zagrebački asfalt zamijeniti sa zagorskim bregima, jedan od argumenata mi je bil da hoću pesa i mačku.  Zapravo sam si to od uvek štel, ali nije bilo prilike. Prvo sam bil prebalav za odgovornost koju nosi  suživot sa životinjama pa je pokojna mamica svaki moj pokušaj da doma dopelam nekakvog štrasera u startu odklanjala. Onda su me počele zanimati druge ljubimice, one dvonožne, pa su i pes i mačka pali u drugi plan. Pa sam se oženil, dobil klince i postal odgovorniji. Previše sam volil životinje da bi im priuštil jednu kratku šetnju ujutro i još jednu navečer, a ostatak dana ih osudio na kutiju s pijeskom i par kvadrata koje bi dijelili sa mnom i s obitelji…

 Je, rekli buju neki da to nema veze, da pes može biti i u stanu i da mi je to samo loš izgovor jer mi se ne ide u šest vjutro šetat oko kvarta da bi se pesek pokakal. Možda su i u pravu. Ali nekak mi scena s čovjekom koji po kiši cupka oko nekog grma, u jednoj ruki drži kišobran, a u drugoj lajnu na čijem je kraju pesek kaj se napinje i nije baš romantična.

No onda je, napokon, došel i taj dan. Moj Zagreb, tak imam te rad, ali ti više nisi kaj nekad si bil.

U međufazi preseljenja pričam s dečkima v birtiji na Trešnjevki da se na jesen selim u Zagorje i da bum imal pesa i mačku. I veli jedan: Moja mačka bu ti imala mlade u srpnju, pa ak hoćeš… Što zbog ljubavi prema žvotinjama, što zbog činjenice da sad više nemrem natrag, a što zbog toga kaj smo već bili na četvrtoj rundi, velim ja: Super! I hoću mačka, a ne mačku, jer kaj bum s mladima… I u to ime smo stepli još rundu, dvije i razišli se… Naravno da sam cijelu priču drugi dan zaboravil. Ali on nije. Kolovoz je, ja u pol pakiranja svojih pinkleca, a telefon zvoni.

–  Čuj, daj do petka dođi po mačka jer žena i ja idemo na more,  jednog smo ti lepog ostavili…

I kaj je – tu je. Odem ja k mom prijatelju, maček mi se mota oko nogu, popijemo i jaldomaš, putem do doma kupim i onu kutiju i pijesak i zdjelicu i svakave kerefeke…  Pa još usput s mačkom v cekeru odem v birtiju da se pohvalim pred dečkima s mojim novim kućnim ljubimcem. A kak je cijeloj operaciji kumovao moj prijatelj Mirek, ad hoc odlučimo da bu maček ime dobil po njemu. I par dana je i bil Mirek sve dok ga nisam otpelal veterinarki na cijepljenje. Koja mi je, upisujući podatke u „Putovnicu za kućne ljubimce“, na moj ponosan odgovor kak se maček zove Miroslav, rekla brižnim glasom: Možda bi se i zvao, da je muško. Ali to vam je, gospon, ženkica. I tak sam od doma otišel s mužjakom, a vratil se sa ženkom.  Prava priča za 4. modul zdravstvenog odgoja o transrodnim osobama.

Ubrzo sam se preselio na selo i moja se Trešnjevčanka, koja je od Mireka postala Manja, začuđujuće dobro priviknula – lovi miševe, naganja ptice, a od konsantno napaljenih lokalnih frajera riješili smo ju kirurškim putem. No kakva bi to hiža bila da uz mačku nemam i cucka. Trebalo je, jasno, gospođu pripremiti na tu činjenicu. Pokušao sam, naivno, s taktikom tipa: „Joj, kak je onaj pesek slatki, kaj ne?“ Naravno da me je prokljuvila istu sekundu. No nisam se predavao. Malo po malo sam ju indoktrinirao, sve dok napokon nismo našli kompromis: Može, ali tek druge godine… Već mi je tada bilo jasno da je pobjeda na vidiku, trebalo je još samo zabiti zicera.

A zicer mi se sa svojom simpa njuškom ukazao na Njuškalu.  „Mlada kujica, njemačka ovčarka, poklanjamo u dobre ruke“.  Adresa, desetak minuta lagane vožnje. Dignul sam dragu ženicu na foru da idemo pogledati nekakvu keramiku za kupaonu, pa onako, usput, napomenuo: „Daj samo da skočim tu do jednog poznatog, ima kujicu za pokloniti“. Uz, naravno, neizbježno: „Samo da pogledamo…“. I još se ženica nije niti snašla, a Frida joj je već stavila glavu u krilo gledajući je pogledom koji je govorio – zemi me, zemi me!

I naravno, zeli smo ju. I sad je tu, dole, u dvorištu. Poznaje sve susede, ne voli jedino poštara. Što joj toleriram jer se ne sjećam da mi je poštar ikada nekaj dobroga donesel.  Voli čak i Manju, ali ta ljubav još uvijek nije obostrana. Ujutro me prati na kavu, sparkira se pred birtiju i strpljivo čeka.  To joj je već toliko ustaljena navika da je jednom, kada sam, umjesto na kavu, otišao susjedu nešto pomoći, jednostavno nestala iz dvorišta.  Nakon sat vremena izbezumljenog traganja po selu, poljima i šumi i uzaludnog urlanja – sinulo mi je.  Naravno, kao da se ništa nije dogodilo, Frida je čekala na svom parkingu ispred gostionice. Voli ona i duge šetnje po zagorskim bregima. Tu i tam se, doduše, sparkamo pred nekom kleti, tek tolko da si počinemo. A prije mjesec, dva primijetio sam da trza na jednog Astora, prekrasnog njemačkog ovčara iz susjedstva. A i on se je fest napalil na nju. Tak da sad čekamo…

  FRIDA JE S OVOG SVIJETA ODNIJELA MOJU ŠLAPU I MOJE SRCE!

               A trebala je ovo biti tek priča o mojoj Fridi, a imala je i veseli nastavak – jednog hladnog zimskog jutra, probijajući se jedva kroz noću napadali snijeg, iz nedovršenog podruma ispod terase čul sam tiho cijukanje. Naviril sam se nutra i ugledal Fridu i pet malih crnih loptica koje su se naguravale pod njen trbuh. Frida je postala mama. Tri cure i dva dečka. Nakon dva, tri mjeseca cicanja, cure i jedan malac pronašli su svoje nove dvonožne sluge, ali od jednog, kojeg sam nazvao Zoro, bilo mi se teško rastati premda se ženici nisam usudio uopće predložiti da se naša životnjska farma poveća za još jednog člana. Ne bih uspio, ali njemu je to pošlo za rukom. Dogegao se u kuhinju, pa umjesto k meni, prišao njoj, umilno je pogledao, legnul na pod, položio glavu na njene šlape, i zaspaliostal!
               Ali nakon mjesec dana veselju je došao kraj. Jednog se jutra Frida počela čudno ponašati – kao da pokušava izbaciti, iskašljati nešto iz sebe, nije željela u svoj jutarnji đir po bregu, samo je tužno ležala niti ne pipnuvši omiljenu klopu. Veterinarka ju je odmah prikopčala na infuziju, natrpala injekcijama, a nastavilo se to i kroz narednih pet dana… Injekcije ujutro, injekcije popodne, antibiotici… Dijagnoza – trovanje. Ali moja se kraljica zvlekla i nakon desetak dana ponovo trčala poput vjetra šumama i livadama. Gadu koji mi je, bilo je posve jasno, otrovao Fridu, zločinački pothvat nije uspio. Od prve.
               Sve mi je to išlo kroz glavu dok sam, tjedan dana kasnije, jedne noći sjedio na podu pokraj nje u dnevnom boravku. Da nešto ne valja shvatio sam nažalost tek kasno navečer, 04. lipnja 2013. Doveo je gore, dao mlijeka koje se nakon nekoliko nevoljkih gutljaja zarumenjelo u zdjelici. Tužnih očiju svako bi mi malo teškom mukom polizala ruku na kojoj bi nakon toga ostao krvavi trag. Pred zoru je usnula teško dišući. Mislio sam da ima nade, da ću ju čim se ambulanta otvori odvesti veterinaru. I shrvan umorom, otišao u krevet, legao tako da mi bude na oku, pa pao u polusan. Iz kojeg sam se, nakon samo pola sata probudio i ušao u najgoru noćnu moru. Pokraj mog kreveta, u lokvi krvi, ležalo je beživotno Fridino tijelo. Otišla je, ležeći kraj mene, prednjim šapama obgrlivši moju šlapu, kao da je željela otići noseći s ovog svijeta dio mene. I odnijela ga je. Ne samo šlapu već i dio mog srca.
               U jednom kutu mog dvorišta, u sjeni lješnjaka, ove ću jeseni posaditi grm ruža.