Napisala: Diana Kučinić, novinarka i urednica

Kad su druge djevojčice maštale o princu na bijelome konju, ja sam maštala o - konju. Fascinirana tim snažnim životinjama u čijim se dubokim očima ogleda povjerenje, sanjala sam da kao Pipi Duga Čarapa živim sama u velikoj kući s dvorištem u kojem bih imala konja...
Prava je ljubav počela kad sam, kao četrnaestogodišnjakinja, na zagrebačkom Bundeku ugledala skupinu jahača. Protutnjali su na konjima, prskajući kroz plićak tada još neuređenog jezera, i nestali na livadi obližnjeg hipodroma. Pošla sam za njima kao začarana. I konji se od tada u mojem srcu čvrsto drže već, eto, više od 30 godina!
Najveći je problem s mojim ljubimcem bio u tome što ga nisam mogla dovesti kući. S nama su, doduše, tada živjeli crna zelenooka mačka Agata i lijeni, debeli, prugasti Sifko, no oni su naprosto bili članovi obitelji, a do kućnog ljubimca valjalo mi je potegnuti na zagrebački hipodrom, na kojem sam provela djetinjstvo.
- A da jednostavno imaš samo mačke? - dobronamjerno bi mi prijatelji iz razreda pokušavali otkriti mogućnost kako da ne dolazim u školu šepajući svaki put kad bismo se moj ljubimac i ja malo zanijeli pri maženju. U nastojanju da mi glavu smjesti u krilo, kako bih ga češkala iza uha, Opal je često uspijevao, nehotice, stati na moju nogu. Maza smeđecrne blistave dlake imala je otprilike 400 kilograma i na kopitima željezne potkove, pa bi poslije svake takve seanse moje stopalo naraslo poput dobro umiješenog krafna. Budući da krajem tih, sedamdesetih na hipodromu nije bilo konja u privatnom vlasništvu, a za odluku o sudbini konja nije se pitalo zaljubljene djevojčice, Opala su jednog dana prodali u klaonicu.
Rupu u mojem srcu popunio je Roko, visoki doratasti zafrkant s bijelom zvijezdom na čelu, u čijem sam boksu, tada već studentica, nerijetko ponavljala gradivo prije ispita. Ponekad bi se, trenutak prije odraza pred preponom, Roko ukopao sa sve četiri, a mene bi sila inercije prebacila preko njegova vrata. Pogledao bi me tada svisoka, začuđeno, kao da se pita u čemu je problem: nisi li htjela preskočiti preponu? pa, jesi li je preskočila? Uz njega sam naučila da nije važno pasti, već je važno ustati. A onda su Roka prodali u Italiju. Tada sam rekla da se više neću zaljubiti. Ipak, povremeno, srce je vuklo preko Save, gdje bih na udobnim leđima lipicanke Mare odjezdila u neki drugi svijet. Početkom devedesetih sve su bajke stavljene na čekanje, a ubrzo je i Mara nestala s hipodroma...
Doznala sam zatim, 1993., da se na imanju pokraj Pitomače pokreće jedan od prvih seoskih turizama u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Nekoliko je konja bezbrižno trčkaralo u koralu i već mi se izdaleka kobila bijele dlake s muhastim pjegama učinila nekako poznata... Mara! Moja Maruška! Kupljena je prije nekoliko godina na zagrebačkom hipodromu, a ova mala crvena pokraj nje plod je posve neprimjerene avanture s arapskim pastuhom na bludnozovnoj podravskoj njivi.

Život se dalje odvrtio poput domina: na zaprepaštenje zagrebačke redakcije Večernjeg lista i mog tadašnjeg urednika Zvonimira Milčeca, zatražila sam premještaj u koprivničko dopisništvo, odselila u suprugovo rodno selo Šemovce i tamo su ubrzo stigle i Mara i mala plamena Marlen. Mara je, godinu dana poslije, pod krošnjom oraha u dvorištu oždrijebila Monu, a još smo kupili i lipicanku Emu. Malom se krdu mojih ljubimica kasnije pridružila i Morina Santa koju je u predvečerje Svih Svetih oždrijebila Marlen i koju smo dohranjivali mlijekom iz bočice.
Društvo mojih ljubimaca ne bi bilo potpuno bez psa - "čistokrvnog dvorištarca" Boba koji se zabavljao skačući za konjskim repovima, spretno izbjegavajući njihova kopita. Kad se iz blentavog šteneta preobrazio u malu verziju njemačkog ovčara, vrebao je susjedove kokoši koje bi zalutale među konje, pa onda bezglavo dojurile ravno pred njegovu pritajenu njušku. Perzijska je mačka Ejla sav taj svijet uglavnom svisoka promatrala, sjedeći na vitrini ili vrhu prozorskog okvira. Činilo se kao da strpljivo čeka da mi se na kraju dana smjesti u krilo pred televizorom, no zapravo je sebe smatrala gazdaricom kuće. Taj je dio mojeg života iz različitih razloga završio skupa sa 20. stoljećem. Ljubimci
su sretno udomljeni, a ja sam se vratila u Zagreb.
Konji, psi, mačke – svatko od njih ima svoju osobnost i neopisivo su obogatili moj život. Ne razmišljam o njima kao o ljubimcima; oni su dio moje duše, kao obitelj i prijatelji.
Danas s nama živi samo sirijski hrčak Miško, a pitanje je dana kad ću popustiti sinovoj želji (hm, ili svojoj?) i u naš dom dovesti psa. Više nemam konje, ali oni i dalje imaju mene. I nikad se ne zna što još život nosi.