Piše: udomiteljica Tanja

Obožavam svoju Liru, udomili smo je prije 6 mjeseci. Ni dan-danas mi nije jasno kako ju je netko mogao tako bešćutno ostaviti onako malu i nezaštićenu.

Zbog nje mi nije teško izaći u šetnju ni po pljusku u rano jutro kad većina ljudi još spava, ni kada sunce upeče, ni sada na početku naše prve zajedničke zime kada zajednički uživamo u dugim šetnjama po obližnjoj šumi.

     Zajedno kuhamo i obavljamo sve kućanske poslove, ona sjedi kraj mene i netremice me gleda svojih velikim bademastim očima. Pričam joj i sigurna sam da me razumije.
   Moj je unutarnji sat namješten tako da zazvoni kada je vrijeme za buđenje. Ne izlazim iz kuće ako nisam provjerila ima li sve što joj treba. Žurno se vraćam i s najugodnijeg izlaska kako bih svoga psa prošetala prije spavanja.

   Ona mi je pseće odana, jer zna da je nikada neću ostaviti na cjedilu. Svoju bezrezervnu ljubav i odanost jasno mi pokazuje beskrajnom srećom svaki put kad odem i vratim se, pa bilo to i samo na nekoliko minuta. I zato joj oprostim male nepodopštine koje je napravila kad je bila „sama u kući“. Ona je, moj pseći prijatelj.