Odavno me nije bilo u Zoološkom vrtu, a nekoć sam, za­malo, bio njegovim stanovnikom! Rođen sam u Maksimi­ru, istina, ne baš u Zoo-u, već malo sjevernije,  pa sam na putu od kuće do škole, i natrag, prolazio pokraj kaveza i neizostavno rukom domahivao medvjedu i namigivao majmunu. A sa svoga dvorišta, pogotovo za jugovine, slu­šao sam riku lavova. Lavovi su bili najglasniji nedjeljom, pa sam se neprestano pitao: zašto baš nedjeljom? To mi je ujedno bilo i prvo pitanje kad sam se jednoga dana u Zoo-u našao po novinarskom zadatku. Direktor je tad bio Stjepan Matejak, španjolski borac koji je u republi­kanskim redovima upoznao Ernesta Hemingwaya i Egona Ervina Kischa. A upravo su ta dvojica svjetskih pisaca i putnika bili moji prvi mladenački uzori koje sam opona­šao i u svojem prvom reporterskom zapisu - iz maksimirskog Zoološkog vrta.

Zašto, dakle, lavovi najviše urliču nedjeljom?

Nedjelja je bezmesni dan za mesoždere!

Tako sam već zarana saznao da se zvijeri po nečemu razlikuju od ljudi...

A sada me moja mlađa kćer podsjeća na razlike, ali i na sličnosti.

- Tata, što misliš, je li lav teži od tebe?

- Ne znam. Morali bismo se vagnuti.

 - A sjeverni medvjed?

  - Pa, sad...

   - Ali od slona nisi teži! - utješi me rođena kćer.

Dugo me nije bilo u Zološkom vrtu.

Nekoć sam se uspoređivao s jelenom, gazelom, vi­drom, pumom, risom. A sada sličnost nalazim u trapavom klokanu, pospanom krokodilu, lijenom nilskom konju!

Dugo me nije bilo u Zoološkom vrtu.

Posljednji put, sjećam se, poželio sam kući ponijeti mladunče tigra, smiješnog majmuna mandrila, udava - da ih pripitomim, da se zezamo, da se s njima produciram. A sad hvatam samoga sebe u grješnom razmišljanju kako ne bi bilo loše domoći se leoparda ili krokodila. I to, dakako, mrt­vog leoparda i mrtvog krokodila. Eh, bio bi to minimalni izdatak za ženin krznjak i ženinu torbicu!                                 

Naravno, samo se šalim, jer u protivnom na mene bi se sasula lavina prigovora, ako ne i prosvjeda, raznih udruga ljubitelja životinja, i sve nijanse zelenih,  i sva sila eko pokreta.

     Odavno me nije bilo u Zoološkom vrtu, da bi posljednje dvije godine (2010. – 2012), dnodoćno živio s našim Zoološkim vrtom, skupljajući građu za prvu knjigu o prvom Zoo-u na jugo-istoku Europe (1925.),  ili kako je u kraćem razdoblju u svojih 87 godina postojanja službeno naziva  - Zvjerinjak (1941. – 1945.). I kako onda da nazovemo ovaj naš dugogodišnji dvorišni suživot s raznim vrstama životinjica, koje inače paušalno nazivamo kućnim ljubimcima, premda ih mi nazivama raznim kovanicama, što smo ih sami na našem dvorištu iskovali - dvorištari ili okokućni domobrani... Naziv zvjerinjak moje ukućane, pogotovo unuke Janu i Iveka, podigao na noge. Šesnaestogodišnja Jana, koja jednu noć sa mnom podjelila apartman u susjednom Zoo-u, s napadno glasnim morskim lavvima u prvom susjedstvu, poznata inače po svom brzom jeziku, sutradan ujutro u medije je kriknula: - Istina je da su morski lavovi zbilja glasni, ali to nije ništa prema „pilani“, tj. hrkanja mojeg dede! I nipošo nije propustila napomenuti kako naš čistokrvi labrador Lucky nije nikakva zvijer. A Ivek je uhvatio preljepog tigrastog mačka Vilibalda i naziv zvijer skinuo s mačka maznim pokretom ruke po mačjem hrptu. A Jana, koja je napokon zurkanje u treperav ekran zamijenila knjigama posuđenih u knjižnici, ponudila naslov: - Zoo na mojem dvorištu!

     - Valjda Zoo na našem dvorištu! Kao da je dvorište samo tvoje! – ritnuo se Ivek

     - To s dvorištem lako ćemo sredidti – dodam – ali Zoo?! E, tu bi moglo biti velike frke. A i ne znamo kako bi na taj naš dvorišni plagijat reagirala teta Davorka iz svoje skućene ravnateljske nastambe u pravom i uzornom Zoološkom vrtu u Maksimiru, koji je upravo proslavio 87 godina. Dosta više nego Janin i Ivekov djed i nešto manje od njihovog pradjeda Ivana, da je slučajno živ. A najstarije od svega i svakog u ovoj priči samo je naše dvorište na kojem su odživjele i žive mnoge generacije ljudi i njihovih kućnih i dvorišnih četvoronočnih ljubimaca ...