Barry u očima volontera Brune:

"Opet me jedan vrag, jedna izgubljena duša, osvojila. Barry. Neodređene pasmine, umjetnički bi se reklo 'djelo grupe autora', negdje mu je oko godina i pol. Najmršaviji pas kojeg sam osobno susreo. Mršavijih sam samo vidio na fotografijama.

Dakle, nikad nisam susreo psa koji manje zna o ljudima i suživotu. Kao da je u šumi rođen. (Možda i jest; ništa mu ne znam o prijašnjem životu.) Potpuno je zbunjen svime. Ne zna čemu služim ja, čemu ogrlica, čemu lajna, čemu keksići, zašto uopće idemo u šetnju...

Ali nije baš nimalo divalj ni agresivan. I bistar je. Ne čudi se ničemu predugo. Brzo shvati i prihvati.

Ima jedno stablo na stazi oko samog područja azila, uz kanal, gdje obično sa psima pravim pauzu. Obično nosim sa sobom vrtlarske rukavice, one hrapave, s gumenim kvržicama po dlanu. Služe mi za češanje pasa. :D

Kažem Barryju da stane, on ne zna što to znači, ali posluša povodac i stane. Ja kleknem kraj njega na travu, on me gleda sa zanimanjem kako navlačim rukavice. Počnem ga češati najprije po potiljku i lopaticama. On me gleda potpuno zbunjeno. Vidiš da si misli, "Isuse, što je ovom čovjeku? Što ga je spopalo?"

Ali, češanje svakome godi. Osim možda reptilima. Malo-pomalo, Barry prestaje biti oprezno ukočen i spreman na trk. Mišići se opuštaju. Ja češem dalje niz leđa, po križima, po butinama, oko trtice. Vratim se na prednji kraj, malo iza ušiju, pa malo od njuške, između očiju, prema tjemenu. Pa ispod ušiju, iza donje vilice, pa po vratu.

Milimetar po milimetar Barry se smiče postrance prema meni i nakon drugog mog prolaska rukavicama preko leđa sasvim se privije uz mene. Njušku turi pod moje pazuho, cijelom se stranom upire prema mom trbuhu, a trticom gura prema mom dlanu. na kraju ga moram cijeloga obgrliti i češati ga samo po suprotnoj strani, jer je skroz pripijen uz mene.

Ovog psa, izgleda, nikada nitko nije zagrlio.

Onda ga naporno i komplicirano okrećem, jer on se ne da; htio bi još, ali ja bih mu češao i drugu stranu. Aha! Čim shvati što hoću sad uz mene privija suprotnu stranu, a ja češem onu drugu.

Ne možeš tog psa zapravo gladiti jer ti prsti tandaraju preko izbočenih rebara. Barry je kostur presvučen pergamentom i na to nalijepljeno tanko krzno. Nevjerojatno je mršav. Ali maziš ga koliko god možeš jer on ima orgazmički doživljaj i uvije se i upire i privije, kao da u životu nije tako nešto lijepo doživio.

Na kraju konačno dobiva logični ideju i baca se na leđa, sa sve četiri u zrak i daje mi rozi mekani topli trbuh i bijela prsa. Još deset minuta divote.

A onda mu je najednom dosta, skače na noge, okreće se na drugu stranu, njušku zabija u neki busen, rep se ispravi, ukoči i usmjeri na suprotnu stranu, oči upru u neku točku u travi i ja za njega više ne postojim; nije on ničiji; opet je lovac.

Uz mirnu ruku i malo pažnje, Barry bi mogao biti dobar prijatelj. Možda najbolji. Čim shvati i nauči što je to."

Bruno Ogrelec